Zagrebački izdavač „VBZ“ objavio je nedavno  knjigu „Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića“ čiji je autor jedan od najpoznatijih hrvatskih novinara Ivica Đikić. Ivica Đikić je rođen 1977. godine u Duvnu / Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini. Novinarstvom se bavi više od deset godina. Od toga osam godina piše u splitskom nedeljniku „Feral Tribune“. Od početka 2001. zamenik je glavne urednice ovog lista. Objavio je roman „Cirkus Columbia“ za koji je dobio prestižnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman napisan u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori u 2003. godini. Živi u Zagrebu.  

U Feralovom „Informbirou“ objavljena je fotografija sa promocije „Domovinskog obrata“ na kojoj ste vi i vaš glavni junak. Hoću li biti neučtiv ukoliko vas upitam šta vam je rekao predsednik Stipe Mesić na promociji? Kakav je bio njegov komentar „Domovinskog obrata“?

Ivica Đikić: Da budem iskren, meni nije rekao ništa, niti sam ga ja išta pitao, jer me, zapravo, i ne zanima što Mesić misli o toj knjizi. No, u novinama sam pročitao njegovu izjavu u kojoj je kazao da se ne slaže sa svime što sam napisao u „Domovinskom obratu“, ali da priznaje kako se radi o hrabroj i korektnoj knjizi. „Domovinski obrat“ nisam pisao zato da bi se svidio Stipi Mesiću i njegovim prijateljima i obožavateljima, niti sam tu knjigu pisao da bi nad njoj svršavali Mesićevi neprijatelji i mrzitelji: pisao sam knjigu po mjeri svog osjećaja za poštenje i – zašto da se lažemo!? – u skladu sa svojim političkim uvjerenjima. Negativne kritike uglavnom su se bavile baš tom političkom pozicijom s koje je „Domovinski obrat“ pisan, ali to sam očekivao i to me veseli. Nema mi, naime, ništa odvratnije od glumljenja neutralnosti i od skrivanja vlastitog stava zarad neke apstraktne – i, u osnovi, nedostižne – objektivnosti. Nije me zanimalo ispisivanje neprijepornih povijesnih istina, nego zanimljivog i napetog štiva utemeljenog na činjenicama.   

Gotovo da nema hrvatskog političara kog je mimoišlo vaše oštro pero. Zašto ste odabrali baš Mesića?

Razlog je, s jedne strane, banalan: izdavačka kuća „VBZ“ iz Zagreba ponudila mi je posao pisanja Mesićeve biografije. Dakle, ideja nije izvorno moja. Ponudu sam prihvatio zato što mislim da Stipe Mesić ima vrlo zanimljivu političku biografiju, jer nije baš lako u svijetu naći političara koji je bio predsjednikom dviju država. Ponudu sam, osim toga, prihvatio i zato što Mesić nije tip dosadnog i šablonskog političara, nego je potpuno autentična politička pojava sa svim svojim slabostima i vrlinama.

Zamolio bih vas da, nakon silnog materijala kroz koji ste prošli, u jednom pasusu napravite portret Stipe Mesića...

Mesić je pragmatičan političar bez dubljeg interesa za bilo što, osim za bavljenje politikom u najelementarnijem značenju tog pojma, i bez dubljih životnih uvjerenja, ako izuzmemo antifašizam. Riječ je o prilično površnom čovjeku koji, međutim, raspolaže izvrsnim političkim instinktom i koji raspolaže zavidnom količinom onoga što bi se moglo nazvati građanskom i ljudskom hrabrošću. Na koncu, Mesić je čovjek kojega ni najmanje ne uzbuđuje novac ili bilo koji drugi oblik materijalnog bogatstva. Njega uzbuđuje samo društveni utjecaj i stalna okruženost ljudima i mislim da je u pravu Marinko Čulić kad kaže da Mesić smatra bačenim svaki dan u kojemu se nije susreo s najmanje pedeset ljudi i dao pet intervjua.

Uživao sam u „Domovinskom obratu“ kao u dramatičnom političkom trileru. Primetio sam da tu ima dosta, recimo, ladlamovskih pasusa. Priču ispunjavate igrama koje igraju tajne službe. I u „Feralu“ često dotičete ovu temu. Čak ste i vi, ako se ne varam, imali posla sa tajnom službom...

Nisam ja imao posla s tajnom službom, nego je ona imala posla sa mnom: u Tuđmanovo vrijeme – kao i doslovno svi novinari Ferala – imao sam dosje „unutrašnjeg neprijatelja“ u Službi za zaštitu ustavnoga poretka, a u Račan-Mesićevo vrijeme ta me ista služba u jednom svom dokumentu – zajedno s još petoricom kolega – optužila da smišljeno plasiram laži o državnoj zaštiti koju uživa haaški optuženik Ante Gotovina. Priznajem, zanima me svijet tajnih službi i tajnih agenata, ali ne zato što volim teorije zavjera i ne zato što mislim da tajne službe usmjeravaju naše sudbine, nego zato što me uistinu zanimaju psihološki profili ljudi kojima je posao da slušaju tuđe telefonske razgovore, da uhode, da istražuju tko jebe čiju ženu i da na osnovu toga slažu konstrukcije i izvlače dalekosežne zaključke... Zanima me, u suštini, propitivanje besmisla tog posla i zanima me da dokučim što špijune, osim plaće, motivira da se bave tim besmislenim poslom. 

Feral je uvek jednako oštar. Da li je uzbudljivo biti novinar ovog nedeljnika?

Ja sam u Feralu više od osam godina i čini mi se da me je to uzbuđenje prošlo, premda moram priznati da me je držalo dosta dugo. Valjda vrijeme – i političko-društvene promjene koje su se u međuvremenu dogodile – doprinosi smanjenju uzbuđenja i svaki posao, pa tako i pisanje u Feralu, htjeli to ili ne, čini nekim oblikom rutine: mislim, međutim, da je i ta feralovska rutina puno uzbudljivija od rada u velikoj većini drugih redakcija. Što se tiče opasnosti, ne mislim da je danas nešto posebno opasno raditi u Feralu. Ova se zemlja, ipak, ponešto kultivirala u odnosu na Tuđmanovo vrijeme kad je rad u Feralu zbilja predstavljao nošenje glave u torbi.