Teofil
Pančić, Marija Nenezić, Milena Đorđijević, Žarka Svirčev i Goran Korunović,
članovi NIN-ovog žirija kritike,
odabrali su
naslove koji ulaze u
uži izbor. U ovom broju objavljujemo sažete prikaze tih knjiga, dok ćemo imena finalista znati sledećeg četvrtka
Gotovo je
nemoguće prepričati knjigu u stotinak reči. Takav pokušaj ponekad je mučniji nego kada vam
neko cela dva sata prepričava film
koji tek
želite da odgledate. Pohvale na koricama,
popularni blurbovi, stoga jesu pravi izazov.
Kako, na
primer, ukratko opisati „o čemu se radi“ u romanu Lapot Živojina Pavlovića, nagrađenom NIN-ovom nagradom pre tačno
trideset godina? Ili u prozi Ukop oca
Mladena Markova, laureata iz 2002?
„Sastavljači
oglasa“ dobro znaju koliko koštaju reči
i trude se da njima vešto barataju. Računajući da su internet oglasnici postali nove antikvarnice, pogledali smo šta
tamo kažu. Pored najrazličitijih napomena, nalik onoj da po stranicama nije
šarano (ne
računa se posveta pisca) i da nemaju „magareće uši“, navodi se da Ukop oca govori o porodici što nikako ne uspeva da se okupi i
sahrani oca u kovitlacu naših istorijskih, društvenih
i političkih potresa. S druge strane, Pavloviću je „kao metafora za Lapot poslužio drevni surovi običaj
ubijanja starih i nemoćnih udarcem močugom ili pak maljem po glavi“.
„Ne postoji
loše mesto za oglas“, kaže Leopold Blum u Uliksu
Džejmsa Džojsa. Da li danas, prikačeni na mrežu, gledamo u ekrane telefona
onako kako taj najčuveniji akviziter reklamnih oglasa u izlogu starinarnice
posmatra „svećnjak
i harmoniku
svu izgriženu od moljaca“? Sličan je rusvaj; „to je kao kad Plamtri objavi reklamu za konzervirano
meso ispod čitulja, smrznuto meso“.
Zato smo sažete opise knjiga, zamišljene
isključivo kao preporuku za čitanje trinaest dela uvrštenih u uži izbor, ipak utemeljili na pogovorima, tekstovima recenzenata i urednika,
isečcima iz kritika i intervjua.
U ovom krugu nalazimo tri pisca koja su ranije dobila NIN-ovu
nagradu: Slobodan
Tišma (nagrađen 2011), Bora Ćosić (1969), Goran Petrović (2000). Takođe, sedam prvih
romana čiji su
autori: Vladimir Jaćimović, Danica Vukićević,
Bojan Vasić, Vladimir Mirkov Živanović, Mirjana Drljević, Marijana Čanak i
Dalibor Pejić. (Vladimiru Jaćimoviću, Vladimiru Mirkovu Živanoviću i Mirjani
Drljević to je ujedno i prva objavljena knjiga.) Milan Tripković je u
konkurenciji sa svojim drugim romanom, a Uglješa Šajtinac i Mirjana Novaković
ranije su bili u najužem izboru, 2011, odnosno 2000. godine.
Najuži krug i razgovore s finalistima objavićemo
u sledećem broju.
Članovi NIN-ovog žirija kritike za najbolji roman godine – Marija
Nenezić, Milena Đorđijević, Žarka Svirčev, Goran Korunović i Teofil Pančić
saopštiće ime 69. dobitnika ili dobitnice
NIN-ove nagrade u ponedeljak, 23.
januara, oko podneva.
Slobodan Tišma: ASTAL TIŠ RIBA FRIŠ. ŽIVOT PESNIKA – political nigredo (Nojzac)
Prvi deo
trilogije Astal tiš, riba friš. Život
pesnika napisan je u formi ja-naracije. U svojevrsnoj ispovesti, Slobodan
Tišma (Stara Pazova, 1946) piše portret umetnika u mladosti, garniran
razmišljanjima o svetu, umetnosti i životu u obliku kratkih eseja. Pritom, pojačava
već prepoznatljivu poziciju ja-naratora kao „slabog subjekta“ karakterišući ga
kao političkog nigreda, člana političke zajednice na najnižem stupnju društvene
relevancije. Takva pozicija mu je potrebna za uspostavljanje ravnoteže u
tekstu, tako da povremeno može da bude nemilosrdan i prema drugim
protagonistima. „U Životu pesnika sam
promovisao bećarac, domaći jezičko-muzički idiom“, rekao je Tišma za nedeljnik
Vreme. „Pod stare dane, došao sam do shvatanja da je književnost hula, čist
bezobrazluk, dakle, provokacija. Moraš biti uvek u kontri i zezati krizu...
Grčki junak Tersit je bio primer prvog lajavca, otvoreno je sve govorio,
kritikovao je Ahila, zna se kako se proveo.“
Vladimir Jaćimović: POVRATAK NA ZEJREK (Arhipelag)
Radnja romana Povratak na
Zejrek Vladimira Jaćimovića (Nikšić, 1974) smeštena je
u savremenu Tursku uoči poslednjeg vojnog puča 2016. godine. Glavni junak
romana Ilker Bozkurt je visoki oficir turske vojske upleten u mrežu špijunskih
igara i porodičnih istorija. Vremenom će se pokazati da se njegova porodica
preselila iz Sandžaka u Tursku neposredno posle Prvog svetskog rata, ali i da
je on odabran od zaverenika da izvrši napad na Erdogana. Ilker je upečatljiv
lik u čijoj se drami prelama javno i privatno, oficirska dužnost i porodične
obaveze, volja da se ostane u miru sa sobom i potreba da se istražuje porodična
istorija koja ga je učinila drugačijim od dečaka s kojima je odrastao, te
oficira s kojima se školovao. Uporedo s dimenzijom priče koja ima napetost
trilera, traga za poreklom svoje porodice koja se doselila s Balkana u
Istanbul, što ga odovodi u Srbiju, u Mileševu i Brodarevo. Pisac prikazuje
savremeni Istanbul, kao i Moskvu, u kojoj je izvesno vreme njegov lik na
službi.
Danica Vukićević: UNUTRAŠNjE MORE (Nojzac)
Svaka od
dve stotine strana knjige Unutrašnje more
Danice Vukićević (Valjevo, 1959) sadrži
šest, sedam kratkih proznih zapisa, razdvojenih naslovima. Od prvog, nazvanog „Patetika“, koji u celini glasi:
„Tolika grubost da prerasta u patetiku“ – čitamo „fragmente“ o književnosti,
književnim pravcima, piscima, sujetama, egu, ambiciji, karijeristima, veri,
odnosu istok – zapad, strahu od nepoznatog, strahu od drugog, mizoginiji,
nasilju, talentu, klasama, politici, feminizmu. O poznatom zvuku: „Posle
hiljadu godina ne samo da čujem već i vidim čudesan prizor tako čest u
detinjstvu: neko (stariji muškarac) praherom lupa tepih okačen na metalni
razboj ispred zgrade.“ O narkomanima: „Zapaža: Narkomani su nekada bili
gospoda...“ Temelj za priče o krizi, nesigurnosti, ili opis susreta s Erikom
Jong – predstavljaju naratorkina sećanja na oca i majku, te likovi što se
pojavljuju u jednakim intervalima: sestra, ćerka, Nebojša, Tišma.
Bora Ćosić: BERGOTOVA UDOVICA (LOM)
To je bilo
onog dana kada je gospodin Tatalović vodio moju mamu da joj pokaže lift.
Gledajte ovako, draga gospođo, to vam je isto što i tramvaj, samo ova ide uvis
– piše Bora Ćosić (Zagreb, 1932) u prvim
redovima romana Bergotova udovica. „Slično
kao i kod Prusta, i u Porodici kao i
u njezinom poznom nastavku Udovici –
nema ’prave’ radnje koja bi se mogla prepričati kao inicijalni događaj,
konflikt ili izazov, zaplet, kulminacija i rasplet, nego je radnja disperzivna,
sveprisutna, skriva se u svakom susretu i svakom razgovoru, jer se međuljudski
odnosi i psihološki profili, društvena kretanja i povijesni kontekst odigravaju
uvijek simultano, a glas pripovjedača – starmalog djeteta rastvorenih očiju i
ušiju, brbljavca koji istodobno jako dobro razumije i uopće ne razumije sve ono
što nam prepričava, prerušenog Marsela, koji je postao mali Bora – nadomješta
junakovo putovanje iz onih romana koji se oslanjaju na plot“ – zapisuje Alida
Bremer u pogovoru knjige.
Milan Tripković: KLUB ISTINSKIH STVARALACA (Fabrika knjiga)
Kako komentari na društvenim mrežama dovedu do otmice i osvete? Da li
romantična pikarska odiseja aktivistkinje i pravdoljubivog inspektora koji je
štiti vodi njenom izbavljenju od suđenja za pokušaj ubistva i njegovom petom
braku? Svet javašluka, protekcije i poremećenih kriterijuma naizgled nudi
pogodnosti samo za one ispodprosečne i ropski podobne, ali ostavlja prostora
tankoj margini pravde i daje malu šansu hepienda – piše Vladislava Gordić
Petković, književna kritičarka dnevnika i portala Nova, o romanu Klub istinskih stvaralaca. „U istovremeno uverljivom i
bajkoliko-sentimentalnom spletu satire, studije naravi i roud muvija, Milan
Tripković (Beograd, 1977) spaja tajnu policiju i javne polemike, i objašnjava
koliko su i groteskna i logična mimoilaženja malih mogućnosti književnih
megalomana i gigantskog nehaja sveta u kom ti navodno istinski stvaraoci žive
nezasluženo ugodno. Klub istinskih
stvaralaca podsmeva se taštini, ideologiji i nostalgiji, mangupski
žonglirajući specifičnostima Novog Sada.“
Goran Petrović: PAPIR SA VODENIM ZNAKOM (Laguna)
Nadaleko
proslavljeni esnaf Congrega dei Cartari iz italijanske luke Amalfi, čuveni je
proizvođač najfinijeg papira u Evropi, ali je poznat i po tome što pomno bira
kome će ga prodati. Zato napuljska kraljica Đovana II, inače poznatija kao
Đovana Nezasita, odlučuje da lično preduzme pohod u ovaj mediteranski grad da
bi kupila papir za ljubavno pismo izvesnom Pandolfu Piskopu, do čije joj je
naklonosti naročito stalo. U pohod kreću i brojni pripadnici kraljičine svite,
njena posluga, vojska, lična straža i drugi pratioci, a kao najvažniji putnici
– napuljski hroničari i ondašnji pesnici sa zadatkom da na naročitom papiru iz
Amalfija uobliče kraljičina osećanja, a time i ovekoveče ovo slavno putovanje s
početka XV veka. Priča o jednom događaju u renesansnoj Italiji poslužila je
Goranu Petroviću (Kraljevo, 1961) da svoju novu knjigu uobliči u dalekosežnu
metaforu o smenama života i smrti, o tajnama pisanja i stvaranja uopšte. Papir
je prva priča, „prvi tok“ u njegovom Romanu
delti, univerzumu alegoričnih pripovesti čija se radnja raspliće od
srednjeg veka do dana koje smatramo našim.
Bojan Vasić: VLASTELINSTVA (Treći Trg / Srebrno drvo)
Jedan dečak
priča svoju priču, njegov glas dolazi iz prostora koji je u nastajanju: od
prvih sećanja, mutnih i preverbalnih, prvih reči koje se sriču, stvari koje tek
dobijaju imena, ka iskustvima koja dečaka uvode u poredak sve do samog praga
odraslog doba (gde se priča upravo i završava) – u prostoru, dakle, u kome se
jezik tek formira, u kojem tek nastaju označiteljske strukture predodređene, na
koncu, da propišu i pokore – piše Uroš Kotlajić o romanu Vlastelinstva Bojana Vasića (Banatsko Novo Selo, 1985). „Ovaj glas
kao da dolazi iz rascepa u diskursu: između dečje naivnosti, prijemčive i
jednostavne, i onog što se pod pojmom ideologije može razumeti kao sistem
vrednosti vladajućeg, svakako kapitalističkog, poretka. Da li u tom rascepu i
počiva otvorenost ovog jezika, to nešto u njemu tako očigledno i prisno, njegova
sloboda da se razliva i teče katkad neočekivano i nepredvidivo, snaga koju
intimno osećamo kao oslobađajuću? Jezik koji ovde nastaje tako je
prepoznatljivo poetski: nešto u njegovoj prirodi je drukčije. Da li iz toga,
onda, treba čitati i jedan politički stav, par exellence antisistemski, upravo
antiideološki – imamo li prostor koji izmiče tim kandžama ideologije, imamo li
jezik za to? Možda treba pitati: da li je detinjstvo naša jedina domovina?“
Vladimir Mirkov Živanović: SLEPI PUTNIK (Partizanska knjiga)
Roman Slepi putnik Vladimira Mirkova
Živanovića („rođen u gradu rudniku na istoku Srbije 1979“) mogao bi se nazove i
eko-avanturističkim romanom – zaključuje u pogovoru Vladimir Arsenić. „Pratimo
život i rad Biosferijanovića, ekipe skupljene s raznih strana sveta, a
okupljene oko eko-entuzijaste Jovana Petrovića, koja pokušava da sačuva za
budućnost nešto od biodiverziteta s plave planete i da nam obezbedi kakvu takvu
budućnost. Eksperimenti koje oni vrše i iskusna i intelektualna moćna ekipa
koju Jo Va okuplja mogu samo da nas nateraju da stavimo prst na čelo... Slepi putnik svojoj temi pridodaje
odgovarajuće vidove pripovedanja. On se, upravo zbog ideje diverziteta,
čitaocima obraća na različite načine, praveći od mnogoglasja interesantnu i
dinamičnu celinu. Tako, na primer, u jednom od poglavlja imate klasične
scenarističke trikove, u drugom dobijate kuvarske recepte, u trećem je to
naracija u trećem licu, u četvrtom policijski zapisnik – rečju diverzitet
života s planete prenosi se u bahtinovsku raznolikost glasova…“
Mirjana Drljević: NIKO NIJE ZABORAVLjEN I NIČEGA SE NE SEĆAMO
(Booka)
Prolaznici
koji su se tog 9. maja 2019. godine zatekli na beogradskom Trgu republike
videli su neobičan prizor: tri potpuno nage, nepomične devojke koje leže u ograđenom
prostoru. Prisutni posmatrači shvataju da pred sobom imaju devojke čiji je
nestanak bio glavna tema prethodnih dana… Premda u osnovi detektivski roman
koji prati istragu, ovaj novobeogradski noar jeste knjiga o odrastanju u
sumornim blokovima, prijateljstvima za ceo život i kompleksnom odnosu roditelja
i dece. Prvenac Niko nije zaboravljen i
ničega se ne sećamo Mirjane Drljević (Beograd, 1971) razotkriva posledice
neizgovorenog i potisnutog u postjugoslovenskom društvu, u dominantnoj kulturi
zaborava i prećutkivanja. Periša Perišić primećuje da se u svojevrsnoj
postjugoslovenskoj detekstivskoj hronici autorka služi kriminalističkim
prosedeom, pišući zapravo roman sećanja i zaboravljanja koji tematizuje krivicu
ideološkog nasleđa.
Uglješa Šajtinac: KOLjKA I SAŠENjKA
(Arhipelag)
Roman Koljka i Sašenjka Uglješe Šajtinca (Zrenjanin,
1971) neobična je i nesvakidašnja knjiga što pripoveda o savremenoj banatskoj
svakodnevici u kojoj se u svesti dvoje junaka neprestano ukazuju dve
privilegovane figure. Jedna je iz intimnog okruženja, to je nedavno preminuli
rođak Koljka, iza koga su ostale stvari i uspomene. Drugo je Sašenjka, u kome
čitaoci odmah prepoznaju velikog ruskog pisca Aleksandra Puškina. Iako odsutni
iz stvarnosti, i Koljka i Sašenjka su deo razgovora, ličnih i čitalačkih
iskustava, oni prema kojima se meri svakodnevni život. Na prvoj stranici
pripovedač saopštava da stric Koljka nije bacao papire: „Uvek se tako radilo u
našoj kući. Deda je seckao kalendare, spajao ih i na poleđini minulih meseci
vodio beleške. Čekaj, čekaj, jučerašnja prošlosti! Stanite, vi što biste tek
tako da minete! U poredak, u niz! Svima ćemo vam na pleća istetovirati planove
i misli, namere i obaveze koje tek ima da se dese. Ne možeš drugačije s
vremenom.“
Marijana Čanak: KLARA, KLARISA (Bulevar books)
Neobičan
roman koji nas u tkivo priče uvlači pričanjem nalik na korenje, sve je snažno
isprepleteno; svesno i nesvesno u psihi glavne junakinje, ženski arhetipovi
koji iskrsavaju kroz knjigu, blizanačka priča koja se razvija pred nama u dva
pripovedačka glasa: ženski i muški – zapisala je književnica Tanja
Stupar Trifunović o romanu Klara, Klarisa
Marijane Čanak (Subotica, 1982). „Klara i Klaus pred sobom imaju težak zadatak
– u tom isprepletenom prostoru međusobnih, porodičnih, a kasnije i partnerskih
odnosa sa drugima pronaći granice sopstvenog bića. Ovo je priča koja nikog ne
štedi i u kojoj se do snage stiže preispitujući krajnje granice bola i predaje.
Nasilje, mazohizam i sadizam su teme pred kojima autorka nije ustuknula,
naprotiv, one su ovdje uklopljene u priču i provučene kroz svakodnevni život
kao otrov koji stiže sa odgođenim i polaganim dejstvom. Koliko
su ljudski odnosi premreženi manipulacijom? Koja je granica trpljenja? Koliko
snage je potrebno da se slabost pretvori u snagu? I gdje pronaći tu neophodnu
snagu kada se čini da je više nigdje nema.”
Dalibor Pejić: MESEČARI (Geopoetika)
Grupa
ljudi, okupljenih pod okriljem aktivističke organizacije, saborci su u borbi
protiv određenih poluga vlasti, pre svega izvršitelja. Bez konkretnih primera
iz dnevne politike, roman uspeva da bude angažovan na višem nivou – primećuje Jasna Novakov
Sibinović.
Anarhizam i „levičarenje“ važni su elementi ovog angažmana, ali ih samim imenom
za organizaciju „Levaci“ autor preispituje. Istovremeno, ironijski pristup ne
ublažava i ne relativizuje rečenicu iz knjige: „Radikalna suprotstavljenost bilo čemu
daje ti jasan oblik.“ Glavni lik je „nasilnik sklon poeziji“, snovidi šetač,
uvek na granici sna i jave, ali i fikcije i realnosti, pisanja o životu i
življenja samog, slobodan u svojim izborima. Nasuprot njemu, vremešni bivši
obaveštajac želi da bira uslove sopstvene smrti i, u borbi za slobodu tog
izbora, život mu se previše svidi, pa tragično gine u trenucima uživanja u
lepoti života. Dalibor
Pejić
(Beograd, 1984) secira stvarnost do najsitnijih detalja, gradeći nove izraze,
dok se reči slažu, ponavljaju, prepliću u igri predstavljanja najsurovijih tema
– smrti i nasilja na jednoj, odnosno ljubavi i slobode na drugoj strani.
Mirjana Novaković: MIR I MIR (Laguna)
Kroz mir osamdesetih godina XX veka i mir dvadesetih godina ovog veka pratimo grupu nekada dobrih
drugova, njihove odnose, ljubavi i međusobna ogrešenja. I dok se u pozadini
osamdesetih godina pripremaju ratovi, u kotlu sadašnjeg vremena tranzicija
neumoljivo guta sve vidove nekadašnje uzajamne naklonosti, empatije i odanosti
većine junaka romana Mir i mir Mirjane
Novaković (Beograd, 1966) otkrivajući uzroke njihovih nesporazuma i razilaženja
pod senkom jedne zagonetne mladalačke izdaje. Ljiljana Pešikan Ljuštanović
primećuje da se u kompoziciji ovoga romana ukrštaju dve krimi storije: „Jedna
seže u ne tako daleku prošlost, u čijoj osnovi stoji pitanje ko je Službi
bezbednosti prijavio buntovničke mladalačke razgovore socijalno, intelektualno
i psihološki raznolike grupe prijatelja, i tako obeležio njihovu budućnost
neizbrisivim žigom. Druga se odvija u neposrednoj sadašnjosti romana i plete se
oko ubistva tajkuna Zorana Vidića. Uporedo sa ovim uzbudljivim i pitkim zapletima,
u potki svog dela autorka razmatra prirodu umetnosti, načine na koje ona
ostvaruje svoju referencijalnost, ali i potencijalnu svevremenost.“
(NIN, 12. januar 2023)