Fotografije poznatog glumca, izložene u Muzeju Narodnog pozorišta do
kraja marta, podsećaju na njegov pozorišni opus, ali i na sve uloge koje je
odigrao u kratkom i čudesnom životu
Čudno je učio uloge: ne iz
umnoženog teksta, već iz sveske u koju je ispisivao ulogu krupnim rukopisom. Uz
to, dodavao je svoje primedbe posle svake značajne rečenice.
Eto tek jednog detalja iz članka „Tom Sojer sa
Senjaka“,
objavljenog 1972. u Ilustrovanoj Politici, sada ponovo odštampanog u katalogu Severin Bijelić: Veličina jednostavnosti,
urednika Dragana Stevovića, inače autora izložbe fotografija što podsećaju na
role čuvenog glumca odigrane na sceni beogradskog Narodnog pozorišta. Stranicu
ranije, Ljuba Tadić skreće pažnju 1973. na Bijelićev lep rukopis. „Reče da je
bio delovođa u opštini.“
Gledajući snimke i novinske
isečke, čini nam se da čitamo uzbudljiv, kratak roman.
Za Radio reviju, 1967, ispod
naslova „Ljubavnik, ali predratni“, Severin Bijelić objašnjava da je takoreći
rođen u pozorištu. Te 1921, njegov otac, slikar Jovan Bijelić, imao je angažman
kao scenograf. „Kako je u to vreme vladala stambena kriza, moja porodica se
privremeno smestila u pozorišnu garderobu, jer drugog izlaza nije bilo. Detinjstvo
sam proveo u slikarnici i u drugim prostorijama pozorišne zgrade.“
Svakako, „opio ga je miris
teatra“; rano je rešio čime će se baviti.
U Beogradu je položio malu
maturu, 1939. završio dvogodišnju privatnu trgovačku školu. Tokom okupacije,
činovnik je u gradskoj Opštini. Igra u Akademskom pozorištu Srbozar, a posle
oslobođenja u jagodinskom Gradskom pozorištu i Crnogorskom narodnom pozorištu
na Cetinju. Pohađa Dramski studio Narodnog pozorišta u Beogradu, a od 1946. do
1949. ima angažman u Pančevu.
Ulogama Gavrana, Vrane i Sove u
komadu Družina junaka Branka Ćopića
prvi put stupa na scenu Narodnog pozorišta u Beogradu, 22. novembra 1946. Tri
leta docnije postaje stalni član. Posle Ćopića, pored ostalog, igra u još
šezdeset dve predstave. Nušića, Šekspira, Njegoša, Sremca, Steriju, Sofokla,
Krležu, Brehta, Šoa, Glišića, Šilera, Tolstoja...
I lik Inkiostra 1965. u Sablji dimiskiji Aleksandra Popovića,
tada tridesetšestogodišnjaka. Najviše voli da ga tumači, računa da mu je veoma
blizak; pruža velike mogućnosti transformacije. Među savremenim mladim dramskim
autorima redovno izdvaja Popovića. Smatra da je najoriginalniji i najizrazitiji
pozorišni pisac. Stvara „sočne“, „obične“, „životne likove“.
U uvodnom tekstu J. Stevanović
ističe da je talenat izuzetno savremenog senzibiliteta naročito dolazio do
izražaja u karakternim ulogama, posebno dobroćudnih, blagorodnih, humanih
likova, postižući najveća umetnička dostignuća u domaćim komedijama.
„Istinita igra – to je sve! Kao
što čine Ljubinka Bobić i Mira Stupica“, objasniće Nedeljnim novostima. Čudi se
otkud ljudi često pominju usvajanje bilo kakve glumačke škole ili stila. „Nije
u pitanju stil, nego da se što neposrednije odigra piščeva reč.“
Heroji i ljubavnici, smatra,
pravolinijski su i dosadni, u poređenju s ne sasvim običnim i ne svakodnevnim
tipovima iz karakterne komike. Glasno je za „realističan“ teatar. „Zašto je
Mira Stupica naša najveća glumica? Jer je predana realističkoj igri. To za mene
znači igrati jednostavno, istinito i iskreno.“
Velimir Lukić piše da se radi o
umetniku čija su inspiracija i kreativna moć imali snagu istine i autentičnog
života. Sterijinu nagradu dobija 1967. za ulogu Karla Sajlera.
Hobiji, preciznije zanati, te
sportovi – važni su Severinu Bijeliću „zbog koncentracije“. Umeo je dobro da
kuva i da opravlja satove. Na bazenu Vračar napravio je veliki zidni sat sa
sekundarom za treninge plivača. Znao je da sašije kompletno odelo, opravi
cipele, popravi automobilski kvar, napravi espadrile...
Nekoliko sezona plivao je sva tri
stila – „leptirov stil“ najviše mu je ležao. Triput prvak države na sto, dva
puta drugi na Balkanskom šampionatu na dvesta metara. U Monte Karlu, na
Evropskom šampionatu – šesto mesto. Branio je za BASK i posle rata bio prvi
golman Crvene zvezde. Juniorski prvak Srbije u alpskoj kombinaciji. Trenirao je
skijanje i hokej. Ronio je i na dah, dvadeset metara u dubinu. Voleo je
podvodni ribolov. Skakao na glavu. Miroslav Belović taj talenat ne vidi kao
knjiški, nego onaj sazdan od iskustva. A film?
U dnevnicima Imaginarni zapisi i Definitivno,
imaginarni zapisi, reditelj Vladimir Pogačić seća se mladog glumca, prvi
put pred filmskim kamerama, odabranog da igra u Priči o fabrici (1949): „Za malu ulogu rudara (ili agenta Udbe?),
ja sam tražio nekog ko će znati da se tuče (u stilu američkih filmova), a našao
sam ne samo divnog glumca, već i nezaboravnog prijatelja.“
Igrao je značajne uloge u sedam
filmova od ukupno osam koje je Pogačić snimio. Govorilo se da bez njega ne
može; da Bijelić donosi sreću. „Na to je ukazivala činjenica da je jedini film
koji sam snimio bez njegovog učešća bio i moj najveći promašaj. Dragi, dobri,
pošteni Seva bio je jedini glumac koji je pokušao da mi vrati ulogu `jer nije
za njega`, a `neko drugi će je bolje odigrati`. Bilo je to sa ulogom u Velikim
i malima koju je odigrao briljantno. Takav je, za razliku od drugih koje znam,
bio Seva koga Deja i ja ne možemo da zaboravimo.“
Pogačići su čuvali njegove
naočare. Zaboravio ih je kod njih kada su ga poslednji put videli, sunčanog,
nedeljnog popodneva 1972, pred odlazak u Vela Luku, gde ga je čekala smrt.
„Izronio je iz mora sa ribom na ostima, napravio nekoliko pobedničkih koraka
prema obali i pao mrtav.“
Izložba u Muzeju Narodnog
pozorišta traje do poslednjih dana marta.