Zagrebačka izdavačka kuća „Durieux“ objavila je zbriku priča „Bjegunci“ Ivana Paulette koja sabira životne ispovesti ljudi koji su iz različitih razloga, nakon Drugog svetskog rata, igrajući rulet na život ili smrt, ilegalno bežali iz Istre u Italiju, tragajući za slobodom i srećnijom budućnošću. Autor ove uzbudljive i dramatične knjige, Ivan Pauletta, rođen je 1936. u Premanturi kod Pule, gde i danas živi. Diplomirao je u Zagrebu kao inženjer strojarstva, obajvljivao naučne radove iz struke, pisao za istarske i riječke novine, osnovao i bio prvi predsednik Istarskog demokratskog sabora, zatim zastupnik u hrvatskom Saboru, a malo pre toga i fizički radnik u Italiji.

Gospodine Pauletta, kako vam se nametnula tema kojom se bavite u “Bjeguncima”. Prošlo je pedeset godina od tih opasnih prebega iz “najslobodnije zemlje” u nekakvu drugačiju, možda pravu slobodu…

Ivan Pauletta: Bio sam 1957. godine na odsluženju vojnog roka u Celju. Tu sam primio pismo moje djevojke (kasnije žene) koje je, kao sva njezina pisma, bilo vjesnik radosti. Ta pisma, puna vedrine intime, nježnosti i ljepote, ta pisma koja su donosila mirise, boje, zvukove i toplinu doma, bila su za mene kao i za sve, vjerujem, vojnike svijeta prava mana s neba. No, to pismo, u martu te godine, bilo je vrlo neugodno. Djevojka mi je javljala da su moji prijatelji, njih šest, pobjegli. Bilo je to već četvrti put u mom životu da, radi nekih ne izazvanih sila i događaja gubim prijatelje. To me se jako dojmilo. Iako sam knjigu počeo pisati pod tim sjećanjem, nikoga od njih nisam uspio kontaktirati, jer svi žive vani.

U “besidi prije” napominjete da niste istoričar i da niste konsultovali dokumente. Ipak, životne drame koje beležite su istinite. Da li su “Bjegunci” dokumentaristika, beletristika ili nešto između?

Diplomirao sam strojarstvo, bilo bi neumjesno da “kradem kruh” književnim kritičarima.  Oni su svakako podesniji da daju viđenje vrste i kvalitete knjige. Nisam razgovarao sa junacima,  obični su to ljudi, koji su svojom voljom, smijelošću i prkosom, riskirali život da dostignu željeni cilj. Ne želim oduzeti aureolu hrabrosti mladićima i djevojkama koji su jako propatili. Otići od kuće, od svog zavičaja je uvijek teško, pobjeći, a da nisi ništa skrivio je do zla boga čin pun gorčine.

Da li se slažete sa tezom da život piše drame i da izmišljeni trileri nikada ne mogu biti toliko dramatični kao oni koje ispiše sudbina?

Tu malu i skromnu  knjigu sam pisao skoro tri godine. Poteškoća je bila pronaći i privoliti ljude da o tome govore. Neke osobe iz mog okruženja su me nagovarala da na osnovi nekih „rekla kazala“ podataka izmislim priče. Nema mašte, pogotovo ne moje, koja može izroditi takve zavrzlame kao što to život čini. Knjiga je puna takvih situacija, od na primjer velikog tankera na kojem nema kapi pitke vode, milicajca koji hapsi tri bjegunca, a istovremeno podiže hlače, do trojice mladića koji provode u maloj derutnoj „paseri“ (vrsta brodice) devet noći i devet dana, više mokri nego suhi, usred jake zime bez hrane i pića. To su situacije koje samo život iliti sudbina može inscenirati. Teško je bilo privoliti, sada već zrele ljude, da pričaju o svojim dogodovštinama. Nazvao sam to sindromom  „Golog otoka“, jer zatvorenici iz tog kazamata, iako nedužni, nerado govore o tome.

Najupečatljivija slika koja mi ostaje nakon vaše knjige je ona kad negde na pučini, u tami i neizvesnosti, ogromni brod Jugoslovenske mornarice, prosto, bez razmišljanja, krvnički udari i raspadne brodić na kome su mladići koji beže u Italiju. Učinilo mi se da je to udarna metafora koja pokazuje odnos tog malog pojedinca koji  samo hoće da slobodno živi i radi i autokratske države koja jede takvu individuu...

Eto apsurda i zašto ne reći zločina države koja kažnjava i ubija, bez suđenja, svoje građane, jer ovi naprosto traže bolje životne uvjete. Nisam se upuštao u politiziranje kako ne bi prekrio životne priče, životne drame. A da budem i do kraja otvoren: preko glave mi je tog grđenja svega što je prošlo! Tako grdimo komunizam koji je u Europi nestao kao institucija u vrijeme pada berlinskog zida. Ne, ne želim braniti komunizam pogotovo što nisam bio član, ali što je previše, previše je.  Slavimo pobjedu nad fašizmom koji je vojno poražen prije više od pola stoljeća. Svi su sada „hrabri, pravedni i odlučni“ u borbi protiv tih zala iz povijesti. O nacionalizmu koji je ovog časa najveće zlo ovih prostora i dalje hrabro šutimo.

I da vas, dozvolite, malo ispravim: zalijetanje po noći, kada su kazaljke komande za strojarnicu postavljene na -  Punom snagom naprijed –  ugašenih brodskih svijetla, nije bio čin bez razmišljanja!

Reč sloboda je pomalo izraubovana, pa se i sve sentencije sa njom u planu smatraju frazama. Ipak, nakon vaših priča, vidi da je svaki ilegalni beg preko granice bio rulet: sloboda ili smrt!

Slobodu, uvjetno rečeno, možemo vratiti, a uz to i dostojanstvo tim žrtvama, jedino ako se ispuni pravda. To znači ako ovog časa kažemo istinu. Istinu koja nije ni „naša“ ni „vaša“ već naprosto jedino istina, mala i skromna istina, neizmjerno velika po značenju. U okolini  mog življenja za takvo što još nema spremnosti i ako se naslućuju neki pomaci.

Bilo bi mi jako drago da se oslobodimo lažnih i nametnutih mitova o „našoj“ uzvišenosti i privilegiji, koju nam je dao Bog samim time što je naš rod i naše  pleme proglasio izabranim narodom. Jasno, ako smo tako bogom dani, mi ne možemo lagati, griješiti, činiti zla djela, zar ne?!

Dopadaju mi se krajevi vaših životopisa. U jednom od njih kažete da je ono vreme bilo vreme čvrsto zatvorenih granica, ali otvorenih ljudskih srca, nasuprot ovom današnjem u kom su ta stanja obrnuta.

Da, danas možemo putovati čak i do mjeseca ako imamo šoldi. Neki od bjegunaca su bili prevareni, ali je većina nailazila na otvorena srca i ljude spremni na pomoć. Ne želim idealizirati neka vremena. No, ono što se danas događa u nas, a i u svijetu, ne daje mi pretjeranu volju za življenjem.

U jednom intervjuu ste izjavili da nikad ljude ne pitate za nacionalnost. Ni u “Bjeguncima” se ne insistira na tome. Vas zanima udes čoveka, ma ko bio u pitanju. Da li vam se čini da mi ne uspevamo da se izvučemo iz nevolja baš zbog toga što su u našim stvarnostima uvek insistira na nacionalnosti žrtve umesto na njenom udesu?

Imao sam sreću što sam rođen u mješovitoj familiji (Slavensko – Italskoj) i privilegij što sam odgojem u sredini koja nije bila opterećena porijeklom imena i krvnom slikom pojedinca. Pitanja nacionalnosti postavljali su samo i uvijek neki novi režimi. U knjizi je navedena istarska uzrečica: „Svaki predzadnji je bio okupator, a svaki zadnji osloboditelj“. No, ne pripadanje „Našem uzvišenom plemenu“ nije baš neka pogodnost. Pravovjerni nacionalisti vas tretiraju kao da ste kužni i jasno nosite stigmu nepodobnog, jednostavno niste „naš“. Ne mijenjajući adresu promijenio sam pet državnih stanja, zar bi trebao imati i tolike nacionalnosti. Svi ti oslobodioci su uvijek tvrdili da su oni - oni pravi. 

Na ovom tužnom prostoru zaista se previše licitira sa plemenskom pripadanju žrtve nego stradanju žrtve same. Kako pak znamo da će druga strana smanjiti značenje počinjenog zla nad našim članom, to već u startu povećavamo broj „naših“ žrtava. To i još neke druge sitnice imaju za rezultat jadno stanje ovih društava i baš ne pretjerani lijep ugled koji uživamo u svijetu.

Zanimljiv je podatak iz vaše biografije koji kaže da ste 1991. otišli u Italiju i tamo više od godinu dana radili kao fizički radnik. Ukoliko pitanje nije suviše lično: jeste li i sami pomalo bili “bjegunac”?

Sa  pedeset i pet godina ostao sam bez posla, jer mi je ustanova sa kojom sam najviše poslovao otkazala suradnju, po njima sam bio protivnik hrvatske države. Bio sam privatnik, žena u invalidskoj penziji, dvoje djece u školi, a ja u dugovima jer sam širio posao i gradio radionicu. Morao sam ići skupa sa ženom i jednim sinom u pečalbu. Kao predsjednik i osnivač prve i jedine regionalne stranke, koja k tome nije nosila naziv H, bio sam tretiram kao razbijač lijepe naše. Zanemarujući da je mudri poglavar te države, koji me je optuživao, sam zdušno radio na razbijanju susjedne države. No o tome ne smijem javno govoriti. Mogu me optužiti da djelujem protiv uzvišene istine, najme, sabor je donio deklaraciju po kojoj Hrvatska nije ratovala u Bosni i Hercegovini.

Što se samog posla tiče nije mi smetalo da radim tako zvane poslove nižeg reda. Za mene su svi poslovi vrijedni poštovanja, te na kraju ja dajem dignitet poslu a ne posao meni.

Inače, „Bjegunac“ možeš biti i kada ostaješ.

Osnivač ste Istarskog demokratskog sabora, bili ste zastupnik u Hrvatskom saboru. Da li biste bili ljubazni da, za čitaoce u Srbiji, napravite kratku skicu vašeg političkog angažmana i vaše političke uloge?

Svojevremeno sam u domu novinara u Zagrebu prisustvovao promociji knjige, meni vrlo  drage osobe, slobodnog mislioca profesora dr  Milana Kangrge, koji, usput rečeno, nije u ovoj sredini primjereno vrednovan. U tom krugu lijevo orijentiranih intelektualaca pristupio mi je nepoznat čovjek i rekao: „Da  nije bilo Istarskog demokratskog sabora nacionalizam bi u Hrvatskoj bio još gori“. Nikad nisam o tome tako razmišljao, ali, ako je stranka koju sam s grupom istomišljenika osnovao to postigla, mislim da mogu biti zadovoljan. Jasno, govorim o izvornom IDS-u.

Iz ove perspektivec izgleda nam da je Istra multikulturno bogatsvo, lepota, mnogo nacija i mnogo jezika. Molim vas za raglednicu iz prvog lica: kakva je vaša slika Istre danas?

Nešto što je daleko može izgledati bolje i ljepše nego što je u stvarnosti. Moje godine i životno iskustvo ne daju mi nade, ni optimizma, a ni volje za uljepšavanje stvarnosti. Tužan sam radi događanja u Histri,  ponavlja se već poznati scenarij. Kao što Hrvati uništavaju prekrasnu zemlju, tako Istriani (ne Istrani) uništavaju lijepu Istru. O Srbiji pak mogu procjenjivati samo njeni građani. Politika vođena bez ideala postaje i ostaje samo trgovina. U Istri, ili kako je uobičavan izvorno nazivati Histria, na djelu je rasprodaja resursa, prostora i zemlje. Već sada nema maltene važnijega privrednog subjekta koji ima sjedište u Istri. Krajni cilj je provizija nekih ljudi koji ovog časa odlučuju. I ako se pokrivaju sloganom da rade za narod, izgleda da je narod  eufemizam za vlastiti džep. Nije utješno što je stanje u, kako velimo, među etničkim odnosima, nešto bolje nego u široj okolini. Imam blagi predosjećaj da i ovdje petnaest godišnji driling čini svoje. A i ljudima se smanjio nivo tog  imuniteta, iritirani su mudrovanjem uvijek prisutnih političkih mudraca. Boljem  životu se ne vidi ni silueta a dugovi, privatni i javni, koje će opet platiti građani, rastu.I ako to može izgledati bogohulno, sve što sam gore rekao to otvoreno kažem i u državi u kojoj živim. Druga je stvar što me o tome ovdje malo tko pita. A i tko će pitati! Politički „bezgrešnici“, i ako se prave mutavi, znaju što ljudi misle, ali koga to uopće još briga. Društvena zajednica koja nema utjecajno javno mnijenje osuđena je na povratak u prošlost. U sredini u kojoj živim javno mnijenje je samo folklorni ukras.