U delu Zrnca, lirskom dnevniku iz izolacije i vanrednog stanja, brutalno
su suočeni svakodnevica zamrznutog gradskog života i nezaustavljivo prolećno
bujanje prirode. Prepoznatljiva „raspolućenost“ na koju nas sada podseća i
izdanje izabranih Hadžićevih pesama Zbirka
Pored drugih nesreća, tokom
pandemije smo zapazili izvestan problem i sa protokom vremena. Sve je pomalo
ličilo na Kerolovu Alisu dok juri Zeca zbog džepnog sata – što su drugi ranije
već primetili, istovremeno se setivši još jednog časovnika iz zemlje čuda. Onog
koji pokazuje dane u mesecu, nikada sate i godine: „Zato što ista godina dugo
traje“.
Otuda u novoj knjizi Zrnca Ibrahima Hadžića (Rožaje, 1944),
objavljenoj u izdavačkoj kući Partizanska knjiga – duhovitom lirskom dnevniku u
čijem se središtu nalazi ciklus pod naslovom „U samoizolaciji“, sačinjen od 113
katrena – odmah uočavamo da i sam upućuje na ponor sličnog vremenskog procepa.
Ili je bunar suviše dubok ili Alisa propada suviše polako – da upotrebimo sliku
iz romana engleskog klasika.
„Ako me sa svog prozora pita /
Neznanka, koji je danas dan. / Ni jedan, reći ću / U izolaciji smo“ – piše na
33. strani.
No, poznati beogradski književnik
– „Živim u uverenju da sam pesnik, ali sebe smatram jugoslovenskim pesničkim
otpadom“, redovno nas ispravlja – dalje beleži kako ga iz susedne zgrade
posmatra mačka. Razmišlja: nije li to jedna od stotinu hiljada mumificiranih
staroegipatskih mačaka...
Od ubrzane prolaznosti opake
2020, odjednom stižemo do balzamovane večnosti životinja sahranjenih između
2000. i 1000. pre naše ere, jer autor usred sveta okovanog zarazom tematizuje
brutalno suočavanje svakodnevice zamrznutog gradskog života i nezaustavljivo
prolećno bujanje prirode.
Od dolaska u Beograd, gde je
diplomirao istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu, sebe vidi kao „ličnost
raspolućenu između prirode i grada, književnosti i gljiva“.
Autor šesnaest pesničkih, pet
proznih i deset knjiga o gljivama opisuje uličnu trešnju: cvetove divljih
kestenova. Citira Brodskog – ti su „svećnjaci“ osvetlili naše izolovane živote.
Opaža da je maslačak obojio u
žuto ceo park: „Psi su na njemu kao džinovske buve.“ Park u kome će ponovo
učiti da hoda.
Začas nas prebacuje u šumu punu
gljiva, gde cvrkuću ptice, protrči zec, a onda grubo vraća u stvarnost. U
izolaciji je, sve zamišlja. Po podne na vestima broje mrtve, u takvoj igri
čovek lako stigne do crva: „Crv je moja hrana, / Ja sam hrana crva. / Sve
radimo / Jedan drugom na korist.“
Pa opet ima nešto jezivije od
same smrti. Zajednička sumnja da svet posle virusa neće biti isti! Pri povratku
iz šetnje, ubraće listove sa različitog drveća. Ono će ga podsećati da je
nekada bio živ.
Treba istaći da je zemunski
izdavač Most art Jugoslavija nedavno predstavio Zbirku (izabrane pesme) Ibrahima Hadžića. Naziv poslednje,
tridesete jeste „Ars poetica: Crv“, ali u stihovima sa naslovom „Osećam da
narod teško diše“, te u onim starijim – jednako lako podvlačimo jasnu liniju
priroda – teskobni grad – pisanje. Strah da stih „ne izgubi živu vezu“ između
„moje sobe“ i „nejasnog dana“.
Iznova spoznajemo da je on pesnik
ulice, s naročitom perspektivom – u Zrncima
sve sagledava sa prozora, s terase. „Iza mutnog stakla“ otvara vidikovac. Pri
svakom odlasku u grad, prinuđen je da prođe kraj klanice.
Da ne očajavamo! U ranijem opusu,
izvlačeći se na senilnost, sa stidom od majke, čuvene majka Zade koja će život
nastaviti u istoriji književnosti – pominje Nikol Kidman, „Ženu malih usta, /
Usta joj ka kutijica, / Kako bi kazali u mom zavičaju“. Strofu dalje budi se
pored Naomi Kembel; nekoliko leta, iz prikrajka, prati mio lik glumice Džulije
Roberts.
Ni Zrncima ne manjkaju zvezde! Sada uveče leže sa Venerom, Zvezdom
severnjačom; izjutra se budi sa Danicom. Ne ostajemo uskraćeni ni za
neodoljive, prepoznatljive scene iz kvarta. „Izašao sam rano iz zgrade / A pred
ulaznim vratima / Zatičem lepa pogrebna kola / A na zidu piše: Ja ga se danas
više ne bojim.“
Dvadeset prvi katren sa radnjom
smeštenom isto u cik zore: „Čitam ranoosvanuli grafit / Na zidu susedne zgrade.
/ Neko se igra mojim strahom. / Pa je ispisao: Spisak postoji.
Dva odlomka poentiraju grafitom.
Knjiga otkriva da piscu ipak najteže padaju reči policijski čas i izolacija;
ponavljaju se nalik refrenu, nikako ne slučajno. Ibrahim Hadžić bio je čuveni
urednik školskog programa na Televiziji Beograd pre devedesetih, u doba kada
su, kako nam kaže, pravljeni „spiskovi“ nepodobnih.
„Vraćate me u vreme kada sam sa
nepune pedeset dve oteran u invalidsku penziju, čekali su da podnesem ostavku.
Kažem ’oteran’ zato što moja duša nije izdržala pod teretom svih užasa koji su
se tada dešavali meni, i oko mene, i pukla je. Kao da sam slutio šta će se
desiti, davno pre toga, u knjizi Vežbanje osećanja“.
Zbirku otvara upravo pomenuta
slika. „Odnosim svoju dušu u bolnicu, / Na belom tanjiru“.
Depresija, nesigurnost, opljačkan
stan, ispreturane fioke radnog stola. „Okretanje prirodi bilo je izraz bekstva
od stvarnosti.“
Navodi da je prirodnjak Karl Line
kazao da je priroda najčudesnija u malom. „Ja sam to malo – čudesno našao i u
noćnim leptirima (moljcima).“ Pamti da je davno pročitao priču Vladimira
Nazora.
„Nisam znao da je to bila priča o
meni. Čovek koji je izgubio dugme, tražio ga je po prašnjavom putu, i umesto
dugmeta pronašao ceo mikrokosmos. Noćne leptire, ili moljce kako se stručno
zovu, otkrio sam 2003. Bio sam u zavičaju zbog gljiva. Godina je bila izuzetno
sušna i topla. Uveče smo do kasno u sobi držali otvoren prozor. Privučeni
svetlom, uletali su noćni leptiri. Vrteli su se oko sijalica i oprljeni padali
na patos. Fotografisao sam ih i sutradan, zarobljene ispod čaše, uspavane
dnevnom svetlošću, izučavao i pokušavao da determinišem. Bili su čarobni. Iz
literature sam saznao neobične podatke o njima. Neke su vrste – selice. Recimo,
Agrius convolvuli doleti iz severne Afrike preko Sredozemnog mora u moje
Rožaje, bolje rečeno u moju sobu.“
„Potrošio sam se na ironiji, /
Sarkazmu i lukavim aluzijama / Pa su mi sada pesme providne, / Liče na krila
vilinog konjica.“
Jedanaesti fragment iz uvodnog
ciklusa „Kratke pesme“ deo je rukopisa u kome redovno, do tančina, ispituje i
parodira sopstvenu poetiku, spajajući ovde satiru s tužbalicom; ne
zaboravljajući da okrzne svaki pojam uveden u igru, uključujući navedeno
„poentiranje“.
Premda izbegava da daje savete
mladim stvaraocima, smatrajući da treba da iskušaju izraz, ubeđen da bi bolje
bilo posavetovati one „stare“ – objasniće nam da se duhovitost skriva u
iskrenosti i samoironiji. „Satira samo tada nije banalna.“
Interesuje nas tajna rada na
rukopisu.
„Tajna nastanka pesme jeste
zbilja tajna. Ne moja, već pesme. Teško je objasniti. Najčešće je povod jedna
jedina reč koja ima veze sa nekim doživljajem, spoljnim ili unutrašnjim. I ta
jedna jedina reč nameće se kao ključ za neku nevidljivu bravu. Ne znam unapred
da li će je taj ključ otključati, koliko će se mučiti, koliko će proizvesti
klok-klok zvukova, da li će se držati početnog impulsa. E, kada je sve
stavljeno na papir, danas ekran, vidim šta sam učinio. Inače, pišem vrlo brzo,
munjevito, da misli ne pobegnu. Posle doterujem, glancam. Retko rimovane
stihove; pažnju posvećujem rečima, ritmu, cezuri.“
Polovina izabranih pesama u
Zbirci sadrži datum na kraju – dan, mesec i godinu kada su nastale. Napominje
da u prvim pesničkim knjigama nije stavljao ovakve brojke. „Te pesme su
vanvremene, mahom lirske, ne treba im nikakav datum.“
Međutim, kada je počeo da piše
one sa namerom da budu slike iz života, odraz teških osećanja, bila im je
potrebna hronološka odrednica da bi se prepoznale u vremenu. „One su
svojevrstan dokument.“
Zrnca jesu i dokument, ali tu su
brojevi češće vezani za umrle od virusa korona. Datiranja nema jer vreme ne
može da se fiksira; otvara se isključivo problem njegovog proticanja ili pre
stajanja.
Usred pandemije, vreme je bilo
vanvremeno. Potvrdu da teče davala je priroda. Zmija, pauk, leptir, mahovina.
Zato naposletku ne treba smetnuti
s uma ni onaj durbin iz Alise u zemlji
čuda. Sićušno, veliko – da li nas je virus konačno naučio šta zaista znače
ti pojmovi...
Hadžićeva lirika je od početka
ukazivala na ovu varku.
(NIN, 27. april 2023)