U priči o istočnom Jadranu zanimaju me ciklusi potražnje i propasti. Nismo imali uticaj na filokseru, na pad hladnoratovskog poretka, na slom industrije. Da li globalno zagrevanje donosi novi ciklus? Ljudi će uvek dolaziti da vide naše gradove, postojaće predsezona… Ipak, naš klasični turizam vrlo brzo neće postojati

Izdavačka kuća Krupni plan objavila je esejističku zbirku Jurice Pavičića pod naslovom Knjiga o jugu: dvadeset sedam pronicljivih autobiografskih proza u kojima ovaj poznati romanopisac, pripovedač, filmski kritičar, scenarista i novinar ispisuje naročitu hroniku promena na Mediteranu, pišući o renou 4, oglasima, gastarbajterima, vikendicama, fabrikama sardina… Podvukli smo rečenicu da „turizam ima poljubac smrti“, ali na početku našeg razgovora, vođenog na budvanskom Trgu pjesnika, u okviru 37. festivala „Grad teatar“, bili smo zamišljeni nad njegovim centralnim pitanjem. Žive li Mediteranci u svojim zavičajima ili pre u našim turističkim destinacijama…

Knjigu otvara esej s naslovom u kome je sakrivena forsterovska igra – „Mediteran: Soba bez pogleda“. Kako ste počeli da pišete ovo nefikcijsko delo?

Ova knjiga se taložila! Novinar sam zagrebačkog Jutarnjeg lista, ali oduvijek živim u Splitu, ne pripadam piscima nomadima koji su ušli u modu. Ja ću se roditi, živjeti i pokopati u jednom mjestu. Neizbježno, vremenom sam počeo publicirati tekstove što su se esejistički bavili prostorom u kojem živim – Dalmacijom. Članci o turizmu, o interesantnim poglavljima dalmatinske povijesti, o sociokulturnim fenomenima, dijelovima zajedničke regionalne nostalgije… Od trajekata preko magistrale.

Novinari retko ponovo štampaju članke pošto ih objave u novinama.

Malo me je strah mojih novinarskih knjiga, pomislim da su muzej taštine. Ali, dobro, rekao sam, ako ćemo već u tom smjeru, onda ću napraviti dvije stvari. Prvo je da ću rukopis dopuniti ciljano pisanim prozama i popuniti poglavlja. Znao sam da ukoliko pišem o Mediteranu, mora biti – hrane. Napraviću esej o jednoj fascinantnoj osobi, Diki Marjanović Radici, autorici najslavnije, najpopularnije i najstarije dalmatinske kuharice. Pučki učitelj, pedagog, fascinantna i marljiva osoba; etnolozi je danas prihvaćaju kao protoetnologa; išla je okolo i zapisivala.

Osim toga, poigraćete se autobiografskim?

Čisti sam pisac fikcije. Ima pisaca koji su cijelu književnu karijeru izgradili pišući o sebi i svojoj obitelji. Uvijek sam malo zazirao. Zato je Knjiga o jugu bila mali ulaz da stupim u poluautobiografske priče: onu o ocu, o zgradi u kojoj sam odrastao. Pošto je bilo gotovo, pomislio sam da ću sve te tekstove uzeti i dopisati što se s tim u međuvremenu dogodilo. Na koncu, ispostavilo se da je hit u Hrvatskoj. Očito je taj tip portreta regije, pokušaj da se mapira kolektivna memorija, ljudima baš bio potreban.

Ante Tomić primećuje da u vašoj fikciji zaplet i peripetiju uvek prati jugo, a rasplet i razrešenje – bura. Pazio sam šta će biti u ovoj knjizi: bura je dovela do toga da zastanete i ispišete celu svoju adresu; ulicu i broj.

Dalmatinac sam, meteoropata, dinamika vjetrova mi strašno utiče na elan i na život. Volim buru i zapravo mi je priča o vjetru i kulturi bila interesantna. Jako je zanimljivo kako utiče na antropologiju, na jela, na kolače što se suše na buri. Tekst o buri jedan je od onih koji naoko nisu sociopolitički, ali svakako jesu. Riječ je o eseju o rodnoj kući, klasičnoj socijalističkoj zgradi za radnike tvornice Jugovinil. Tekst je dijelom autobiografski jer se bavi odrastanjem u toj zgradi i ljudima koji su tu živjeli, ali zapravo je intencija bila pokušati misliti o tome što su stanovanje i stambena arhitektura. Kako zgrada oblikuje život ljudi čak i kada prva generacija pomre ili se odseli, ali se obrasci ponašanja nastavljaju, usvojeni poput DNK. Danas tu prozu izučavaju studenti arhitekture na predlog profesora Hrvoja Njirića. Kada projektiraš stambenu zgradu, nije poenta da praviš isključivo nešto estetski lijepo, nego da dizajniraš nečije živote.

Kakav je danas odnos prema zgradama iz tog doba?

Veliki dio knjige u stvari se bavi nasljeđem socijalizma, od 1945. do 1990, i ja ga pokušavam čitati kroz ključ modernizacije. To je ono što se ne može dovoljno shvatiti ni kroz danas uvriježen diskurs, nakon devedesetih, o dvije totalitarne ideologije. S druge strane, ni kroz romantizirani diskurs o Jugoslaviji. Ni jedno ni drugo nije ključno! Ključna je priča o tome da je to period koji je cijele jugoslavenske regije izveo iz srednjeg vijeka, a neki put iz kamenog doba. I mi, a naročito stranci, često imamo potcjenjujući odnos prema socijalističkim zgradama, blokovima stambenih zgrada na sovjetski način, i onda pokušavamo zamisliti kako je sve moralo izgledati ljudima koji su tu došli iz katuna, beskrajno udaljenih pastirskih sela, svejedno gdje se nalazila. Tim ljudima nošenim valom selidbe u grad s industrijalizacijom, čim uđu u taj stan sa roletnom, toaletom, tipkom koju stisnu pa se pojavi struja. Pretpostavljam da je to civilizacijski skok neusporediv s bilo čim drugim, možda jedino s trenom kada je naša generacija dobila internet. Postoji prekrasan film Veljka Bulajića Uzavreli grad, film o nastanku grada Zenice. Sadrži prikaz upravo tog procesa. Dirljivi su momenti kada radnici u menzi kradu žlice i perune pa ih šalju kući poštom na selo jer je escajg tada prava dragocjenost. S vrlo važnim aspektom: emancipacijom žene. Žene postaju radnice, dobijaju plaću, imaju svoje novce i prvi put idu kod frizera. Izađu van i naruče piće. Nikada ne biste rekli da reditelj specijaliziran za muške ratne epopeje često snima filmove s feminističkom crtom.

Pišete kako je filoksera na kraju 20. veka uništila vinograde, posle provlačite čitaoca kroz „ružni totalitarizam“, „bonvivanski socijalizam“, „abortirani tranzicijski kapitalizam“, „postindustrijsku propast“ i „hipstersku raskalašnost“.

U priči o istočnom Jadranu strašno me zanimaju ciklusi konjunkture i propasti. Imate dijelove Francuske gdje od 15. stoljeća rade vino i samo rade vino. Ili od 18. stoljeća uzgajaju patke. Mi smo kultura ciklusa raspada i propasti. Poslije propasti vinograda, dođe socijalistička industrijalizacija, ljudi se odsele u gradove, uđu u zgradu s dvanaest katova. Misle – gotovo, to je to; ovaj svijet ne može propasti. Kao ni vinogradarski. Onda se dogodi tranzicija. Psiholingvist bi mogao analizirati kako govorimo o tranziciji. Kao da je elementarna nepogoda. Dogodila se... Došla mećava… Potpuno depersonaliziramo taj događaj, čini se da nema veze s ljudima. Uništi. Krećeš ispočetka. Ide novi ciklus sa turizmom koji se ponovo pretvori u monokulturu, opet se podrazumijeva da će trajati vječno, da je to sad konačno to. Ne razmišljate da se može dogoditi treći ciklus, vrlo moguće zbog neke eksternalije na koju nemamo nikakav utjecaj. Nismo imali utjecaj ni na filokseru, ni na pad hladnoratovskog poretka.

Na primer?

Na primjer, globalno zagrijavanje! Tvrdim vam da za dvadeset godina mediteranski plažni turizam neće postojati. Ako mislite da pazarite u onoj gomili zgradurina na rivi, gdje piše: „Kupi odmah“ – bolje nemojte. Bio sam u Francuskoj, u gradiću gdje su tradicionalno lovili bakalar. Znate kako mora more biti hladno za bakalar… Kupao sam se tamo 15. svibnja. Zašto ne bi turista otišao tamo gdje će se moći kupati isto kao ovdje, ali će mu navečer biti plus 18, i neće cijeli dan provesti pod klima-uređajem. Globalno zagrijavanje će zbrisati naš tip plažnog turizma. Naravno, uvijek će biti nekakvog turizma, doći će ljudi da vide Dubrovnik ili Kotor; postojaće predsezona, nautički turizam. Ipak, ono što je bio identitet istočnog Jadrana – klasični turizam, Budva, Makarska, Tučepi, Rabac – vrlo brzo neće postojati. Tu vidim točno treći krug istog ciklusa i jednako je nevjerojatno da ljudi ne pomišljaju da bi se tako nešto moglo dogoditi, kako nisu pomišljali ni ranije da se može dogoditi da propadne industrija.

Slikovito opisujete kako se lokalno stanovišto menja zbog turista.

U boljim slučajevima, turizam navodi čovjeka da postane simulakrum samoga sebe. Počnete glumiti vlastite živote iako postoje prostori gdje turiste uopće nije briga za domoroce. Gdje se želi pomiješati s domaćim, izaći u grad, imati vezu s prostorom – tamo navodi domoroce (namjerno koristim tu riječ) da počnu glumiti sami sebe. Hajmo biti ljepši i stariji! Turizam nas navodi ka prodaji arhaičnije verzije sebe. Simulirate kulturu. Klapa dođe pa pjeva na nekoj pjaceti, izgleda spontano, ali čini se da je ipak sve uredila turistička zajednica. Govorim o performativnom elementu glumljenja sebe samog kakav jesi i kakav bi trebao biti – obično stariji. U centru Splita bila je mala socijalistička Jugoplastikina robna kuća gdje se, kad sam bio dijete, kupovala školska oprema. Betonara iz sedamdesetih uglavljena u gradsko jezgro. Interpolacija na mjestu gdje je pala bomba i jedna zgrada nestala. Onda ju je kupio privatnik i napravio hotel, tako da je cijelu napravio da glumi venecijansku palaču. Prebojao je betonski zid, stavio metalne pergolice, ne bi li glumila da je stara dvjesta, a ne pedeset godina. Simuliranje starosti. Naravno, mjesta se mijenjaju. Svak bi vjerojatno volio zamrznuti zavičaj u trenutku kad je imao dvadeset godina. Postoji šokantni kontrast kako primorski grad izgleda sad, kako u siječnju...

Navodite brojeve. Na tom prostoru promenilo se sedam država, „četiri i po diktatora“, osam valuta, tri hiperinflacije, dve devalvacije, tri rata, jedna nacionalizacija.

Kod Splita je kompliciranije. Imao je dva oslobođenja, 1943. i 1944. Ali pustimo sad 20. stoljeće i njegovo teško nasljeđe, gledajmo svoj život. Nisam baš metuzalem, pa mogu reći da sam živeći u Splitu, živio u tri različita grada. Split u kome sam odrastao – to je sjeverna Engleska, industrijski grad, cementara, dimnjaci, kemijska industrija, sa sivim nebom. More je bilo šporko. Sad je more kristalno, kao tinejdžeri nismo se mogli kupati. Bio je bogat! Priča o velikim splitskim sportskim uspjesima je velikim dijelom utemeljena na činjenici da je industrija višak vrijednosti prebacivala na kulturu i sport. Zato se u eseju o košarkaškom klubu Jugoplastika više bavim tvornicom Jugoplastika i priču zaokružujem činjenicom o muškom sportskom uspjehu nastalom iz ženske industrije, primarno ženske firme.

Onda dolaze devedesete?

Kriminal, nasilje, nacionalizam, heroin, kloaka. Zatim kreće trenutak kada Split postane strašno turistički pomodan, postaje Ibica za hipstere. Ulazi generacija dvadesetogodišnjaka koji tu dolaze zato što nije turistificiran. Nije mjesto gdje pedeset godina imate turizam i čini vam se da je malo autentičniji. Naravno, za deset ljeta se urbanistički i identitetski promijeni, postaje monokultura, kao industrija. Uklone centar grada – imam ljude koji mi kažu da nisu bili u centru pet godina…. Zimi ništa, ljeti skupi dućani. Ne možete kupiti svjećicu za auto. Život se preselio u šoping molove. Tri lica jednog grada. Gotovo da ih ne biste prepoznali. Iste su kuće u centru, ali suštinski skroz različite.

Kostur Knjige o jugu čine karbonizirani šiljci izgorelih greda, armature divnih zamisli, gole armature „što šikljaju u zrak i strše u nebo“ – ruže koje rastu iz temelja napuštenih fabrika.

Kod ruševina me manje zanima taj romantičarski – kunsthistoričarski moment, a više socijalni: priča o nestalnosti u našim kulturama. Da jedna generacija nešto započne i ne dovrši. Citiram palestinskog reditelja Elija Sulejmana. Kaže da su Mediteran nedovršene kuće i nedovršeni poslovi. Drag citat. Međutim, kad sam mu rekao to u Motovunu, na festivalu, odgovorio je: „Uopće to nisam rekao, ne sjećam se.“ Iza sve te nezavršenosti imate tipičnu sliku: armature što strše u nebo. Neko je planirao još neke katove i nije dobro završilo. Iza armatura uvijek stoji aspiracija. Ostavljene su namjere, očekivanja za budući kat na maloj ili velikoj skali. Ambicije koje se izjalove, zarđaju, ostanu stršit u zraku. Tuga neispunjenih nadanja.

----------------------

Nedeljni prijatelj

Jurica Pavičić rođen je 1965. u Splitu, gde i danas živi. Od 1989. radi kao filmski kritičar i kolumnista (Slobodna Dalmacija, Vijenac, Zarez, Nedjeljna Dalmacija, sada Jutarnji list). Prvi roman Ovce od gipsa objavio je 1997, po kojem je snimljen film Vinka Brešana Svjedoci, uvršten u konkurenciju Berlinskog filmskog festivala i nagrađen ekumenskom nagradom. Autor je romana Nedjeljni prijatelj, Minuta 88, Kuća njene majke, Crvenkapica, Žena s drugog kata, Crvena voda, Mater Dolorosa, te zbirki priča Patrola na cesti, Brod u dvorištu, Skupljač zmija. Objavio je monografije Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija, Postjugoslavenski film – stil i ideologija i Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja, te zbirke eseja i kolumni Vijesti iz Liliputa, Split by Night, Nove vijesti iz Liliputa i Knjiga o jugu.

(Mića Vujičić, NIN, 10. avgust 2023)

Foto: Slaven Vilus / Grad teatar Budva