Jelena Čarija, spisateljica

Da li je Merilin Monro klonirana 

Izdavačka kuća “Rende” iz Beograda objavila je roman “Klonirana” mlade hrvatske spisateljice Jelene Čarije. Čarija je rođena 1980. godine u Splitu. U svom romanu pripoveda o poremećenom holivudskom producentu Stivenu Petersonu, pedofilu, koji je, opsednut likom Merilin Monro, klonirao Normu Džin. No, dve mlade spisateljice Helena i Jelena napisale su scenario koji je igrom slučaja počeo da rasvetljava ovaj težak slučaj pedofilije...

Moram odmah da pitam: da li je istina da ti se tokom pisanja romana ukazao duh Merilin Monro?

Čudna je stvar to sa ukazivanjem duha: nekoliko puta sam je sanjala tijekom pisanja romana, a u zadnje vrijeme i tijekom pisanja scenarija. To je zato, jer sam “u tome”. Međutim, zanimljivo je da sam prošle godine na sajmu knjiga Interliber u Zagrebu tražila izdavača. To je bila prilično glupa situacija - ja mladi neafirmirani pisac idem od štanda do štanda, i dok drugi ljudi kupuju knjige, ja pitam hostese je li urednik njihove izdavačke kuće prisutan na štandu i onda mu uvaljujem svoj CD na kojem je roman. A stvarno mrzim situacije kad ljudima moram nešto nuditi... A išla sam sa svojim najboljim prijateljem, i u jednom trenutku, nakon samo dva podijeljena cd-a, maknula sam se od štandova i rekla: Dosta! Dok sam se svađala sa frendom i vikala na njega da mi je dosta i da samo želim doma, stajali smo pored zvučnika. U tom dijelu hale zagrebačkog velesajma nije ništa sviralo i onda smo odjednom začuli početak pjesme “Diamonds are girls best friends” od Merilin Monro. Bili smo šokirani da baš u tom trenutku zasvira ta pjesma. Došlo mi je da padnem u nesvijest, čak sam se i rasplakala. Otišla sam vani sjesti na klupu, frend je dijelio cd-ove izdavačima dok velesajam nije zatvorio. Sutradan su me nazvali iz Studentskog centra u Zagrebu da mi kažu da sam pobijedila na njihovom natjecaju, na koji sam rukopis poslala već mjesec ili dva ranije, i to ne posve završen. Ali već sam u onom trenutku kad je Merilin zasvirala, bila sto posto sigurna da ću izdavača naći bez problema. Ja vjerujem u onu iz „Alkemičara” da je život popločan znakovima i da se nećemo izgubiti ako ih slijedimo i ako im vjerujemo. U to strašno vjerujem i još mi se nije dogodilo da pogriješim.

Kako se pisac tokom pisanja izbori sa jezivim scenama koje mora da opiše? Pisac mora da do kraja ide u jezive opise, ukoliko želi da bude uverljiv! U “Kloniranoj” ima teških scena...

Da, jezivo je, mogu reći da me je pogotovo scenarij koji sam nedavno završila naročito emotivno iscrpio. Na neki način, proživiš sve napisane scene, a to nije uvijek lako. Ne znam kako je sa drugim autorima, ali na mene pisanje utječe. Moja mama nekad poludi kad me vidi kako izgledam nakon noći provedene u pisanju. Ali istovremeno, proces pisanja pročišćuje. Napišeš nešto što je tužno, proživiš tu scenu, vidiš je, suočiš se s njom. Ali life is a bitch, kako kažu Amerikanci i ne valja bježati od toga.

Kako pisac uopšte dođe do toga da piše o tako osetljivoj i teškoj temi kakva jeste pedofilija?

Nedavno sam shvatila da me je pedofilija možda najviše zaintrigirala jednom prilikom kad sam na faksu gledala studentsku filmsku vježbu koja se temeljila na istinitoj priči i intervjuu djevojke koja je pobjegla od kuće i završila u svijetu prostitucije u Italiji, a nitko nije shvaćao zašto. U biti, djevojčica je imala 13 ili 14 godina i dok smo gledali tu vježbu shvatili smo zašto je pobjegla - jer je otac seksualno iskorištava. Jednostavno smo to SHVATILI, priča je to rekla, svaki njezin pogled na filmskom platnu, svaki pogled njezinog oca dok je djevojčica davala intervju. Bilo je tu straha i sramote u ogromnoj mjeri. U isto vrijeme njezina majka gleda svog muža i ne kuži što on radi. Ili shvaća i ne želi vjerovati. Kolektivno smo se rasplakali na taj prilog. Zanimljivo mi je da sam se toga tek nedavno sjetila... Ali danima nakon što sam to vidjela sam razmišljala o tome i bila sam tužna. To je jednostavno bila jedna od onih užasnih priča na koje ne možete ostati hladnokrvni. Ali prije toga užasne priče o lancu pedofilije u Belgiji, katoličkim svećenicima koji su silovali bezbrojne dječake u Americi, pa čak i takve priče u nekim hrvatskim sredinama - tko na to može ostati hladnokrvan i reći da to nije njegov problem? To jednog dana može biti i moje dijete.

Tvoj roman se bavi globalnim problemima...

Ja jesam Hrvatica, volim svoju zemlju i sve to skupa, ali što sam starija to više shvaćam da je cijeli svijet u biti neka vrsta moje domovine. Sinoć sam gledala dokumentarac BBC-ja na televiziji o kruženju vode na zemlji. Kad vidite nešto tako, kad shvatite da kiša koja je pala u Hondurasu utječe na područje u kojem vi živite, to čini granice glupima. Meni je globalizacija super - to je najdivniji proces na zemlji, i naravno da moje pisanje ima veze sa mojim stavovima. Urednik „Rendea” Vladimir Arsenijević je rekao da je moj roman mogao biti napisan u bilo kojem dijelu svijeta. To je jedan od najvećih komplimenata - ako je univerzalan, onda ima neku istinu u sebi.

Hoće li biti nastavka “Klonirane”?

Nastavak “Klonirane” ću napisati tek za nekoliko godina, ali će se definitivno nastaviti, sada još nije vrijeme za nastavak. Uskoro će se dogoditi mnoga druga otkrića i objave otkrića vezane uz “Kloniranje”, a to je nužno bitno za moj roman.... Ali znam što će se zbivati u radnji. Doduše, moram reći da mislim da ću izmijeniti radnju romana i da bi se neko novo izdanje “Klonirane” moglo dosta razlikovati od ovog sad. Sad sam radila na scenariju, pa nisam imala vremena za pisanje nečeg novog, ali jedva čekam da počnem, iako želim jedan mali period odmora od pisanja.

Mića Vujičić