Na budvanskom Trgu pjesnika, prilikom uručenja nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“, poznati književnik ispričao je kako se vratio prozi pošto su drugi učinili da teatar za njega postane „mrtav“ i objavio zapažene romane Doba mjedi i Anđeo nestajanja

Na književnim večerima, Slobodan Šnajder često drži ruku na grudima, slušajući šta drugi o njemu govore. Zatim je polako podiže prema vratu, ustima, sve dok dlan ne stavi preko očiju. Kao da igra žmurke, ne želeći da iznova ide po putu koji ga je dotle doveo. Nikad ne znaš ko bi odakle mogao da iskoči.

No, u Budvi, na Trgu pjesnika, gde mu je uručeno ovogodišnje priznanje „Stefan Mitrov Ljubiša“ za celokupni opus, pošto je došao red da i on nešto kaže, napravio je svojevrsni pozorišni potez, svejedno što su ga iz teatra odavno izgnali – tako se valjda radi sa najznačajnijim savremenim dramatičarima. Ustao je sa mesta i „preskočio rampu“, kako bi kazali glumci, približivši se sasvim publici, držeći mikrofon.

Šta je rekao?

Sačuvali smo neke od tih rečenica u novinarskoj beležnici, gde već skladištimo do sada sakrivene Šnajderove izjave izgovorene najčešće u po glasa, u manjem društvu. Recimo, da se pred rovinjskim pozorištem „Antonio Gandusio“, zagledan u filmski plakat, čekajući da 2016. primi nagradu „Mirko Kovač“ – poverio kako je poslednji put bio u bioskopu još kao vojnik i gledao Frankenštajnovu nevestu. „Bio sam 1976. topnik, u novosadskom artiljerijskom puku, esembejac. Što drugo da radi takav remac nego da nedeljom ode na matineju?“

Istog dana, u Rovinju, opet se setio bioskopa: „Pitao me Dušan Makavejev, za ovakvom večerom u Parizu, koji mi je najdraži film. Odgovorio sam baš iz topa: Vera Kruz. Makavejev spusti beštek, zagleda se u mene i veli: ’To je jako dobar film.’ Ispriča dva-tri kadra. Jedva sam se usudio to izustiti! I ja sam mogao ispričati, gledao sam ga točno pet puta. Mi smo, u četvrtom osnovne, primili u goste razred Bugara iz Plovdiva. Pitasmo ih: što biste htjeli kod nas vidjeti, odgovor je bio također kao iz topa: ’Neki vestern!’ Tito je bio ljubitelj vesterna, Todor Živkov, njihov predsjednik, baš i ne… Kako je u dijelu grada gdje sam kao dijete stanovao bila tvornica, u njoj su se za radnike i stanovništvo prikazivali filmovi. Taj je tjedan prikazivana Vera Kruz. Bugarskih je razreda bilo više i mi nismo znali što bismo drugo, pa smo sjedili s njima da svi mogu vidjeti svoj tamni predmet žudnje.“

Ili 2018, u Novom Sadu, nenametljivo, čim su drugi poveli razgovor o Londonu: „Ja sam u Londonu bio toliko usamljen da sam na kraju otišao u zoološki vrt. Bilo je 1969, sve je bilo tu, Ridžent, Karnabi strit, Bitlsi; omladinska kultura u stanju ključajuće pobune bila je jedinstvena. Ipak, kao da sam bio sam na svijetu.“

Govoreći o romanu Doba mjedi (izdavač: Akademska knjiga), najboljem romanesknom delu objavljenom u regionu 2015 („Meša Selimović“ u Tuzli!), prevedenom na trinaest svetskih jezika, te o novoj knjizi Anđeo nestajanja, šalio se uvodeći u „besedu“ pitanja godina i smrti, ali bio istovremeno mnogo ozbiljniji kada bi pomenuo da je „kazalište za njega mrtvo“ – pomen te smrti činila se strašnijom. Pričao o uticaju pisanja drame na prozu. Svakako, o lovorikama…

Nagrade

Nisam u životu primao puno nagrada. Bio sam dosta mlad i jednu, po mome mišljenju, trebao sam dobiti, ali član žirija mi je rekao: „Šnajder, Šac, ti si još premlad. Za tako visoku nagradu.“ Onda je prošlo vrijeme, čovjeku se nakupe godine, i meni i Bajdenu. Opet sam mislio da treba da dobijem jednu drugu nagradu. Kazali su: „Šnajder, Šac, znaš, ti si prestar za takvu nagradu“. Moja životna dob i nagrade jako su se rijetko sretale. Sada ostvarujem pubertetsku fantazmu da slušam iz lijesa ono što se govori nad grobom. O mrtvima samo najbolje.

Zabranjeno

Dvije knjige, dvaput po osam godina pisanja, ne mogu se sabiti u ovo lijepo budvansko veče, a ne bi ih se moglo sabiti ni u tri sata kazališne predstave. Možemo tek nešto taknuti… Nastale su nakon represije, poslije onoga što je implicitna zabrana bavljenja profesijom, uprkos četiri decenije mog dramskog staža u svim vrstama kazališta, po zemlji, po svijetu. Odjednom, ne vrijedi ništa i vas – nema! Nemojte krivo shvatiti. Nije ovo doba agitpropa, mada ima sličnosti. Ne postoji osoba koja bi rekla: „Zabranjujemo!“ Nisu tako glupi današnji političari. Ali postoji ono što se podrazumijeva. Šnajdera? Ne! I svi to znaju. Grdna situacija. Svi znaju, a lakše bi bilo da zna jedan. Na primjer, Đilas. On je bio pametan cenzor. Neki put je važno da su cenzori pametni. Štoviše, on je bio i odveć pametan i to je imalo svoju cijenu.

Proza

Još sam u gimnaziji pisao prozu. Mada sam bio veća faca po tome što sam igrao nogomet – igrao sam devetku subjuniorima zagrebačkog zonaša Šparta. Nakon što je moja uzaludna ljubavna priča s muzama koje su radile kod teatra okončana, naprosto sam promijenio ruku, posvetio se potpuno prozi. Kamo lijepe sreće da sam tada potpuno otpisao teatar. Ali opet, mi, teatarska bagra, znamo da onaj tko jedanput omiriše šminku, garderobu, svjetla, uzbuđenje premijere, pa i sve konvencionalne laži vezane uz naš posao – taj svijet teško može potisnuti. U romanu Anđeo nestajanja ima poglavlje „Hrvatski mrtvački ples“, napisan da u ovakvoj prilici, bez obzira bilo ovdje deset ili tisuću ljudi, ne moram više spominjati tu strašnu dramu, koja je bila i ostala unmentionable, ono što je nepristojno spominjati, a odnosi se, recimo, na prljavo rublje. Nadam se da u knjizi Anđeo nestajanja ovo nije najvažnije, ali u mojim godinama rade se testamenti, memoari, manje-više sve što kažete može biti posljednja riječ. U tom poglavlju koje se zbiva 1945 – Hrvatski Faust vezan je za 1942 – govorim naravno i o tom komadu, represiji protiv njega koja će mene očito nadživjeti. Što se toga tiče, mislim te drame, tu je kraj. Sve drugo je novo! Kao sama Anđa Berilo, nastala je iz mnogo biografija partizanki, uz realne, odživljene biografije. Plus priča o jednoj zagrebačkoj dvokatnici.

Radnja

Riječ drama dolazi od grčke riječi koja znači radnja. Teatar, za mene mrtvo iskustvo, jeste mi pomogao. Napisao sam roman za koju sam odmah mislio da će biti nemoguća njegova kazališna adaptacija. Pisac pišući ne samo da računa na nagrade, već još više na film – prijenos na scenu je unaprijed gotova stvar! Moji romani su nešto drugo. Za teatar, ili film, ima biti neka radnja. Postoje i drugačiji romani, oni su obično tanji od korica, tu se mahom radi o izvještajima o piščevoj nutrini. Lirski komentari. Bože moj, svatko misli da je njegova nutrina osobito zanimljiva. Plus ljubavna priča, gadosti kolonijalizma, te vrline koje slave Woke i – eto Nobela. Vrlo se brzo i jednostavno da sklopiti. Problem je jedino u tome što bi AI sklopila tu knjigu na zadanim pretpostavkama bolje od autora ili autorice. Meni se čini da se književno tržište već počinje ravnati prema toj mogućnosti. Ja sam, međutim, uvjeren da u ovoj fazi svoje evolucije, umjetna inteligencija još ne bi mogla sklopiti Anđela nestajanja. Time ništa nije rečeno o njezinoj kvaliteti, ali jest o samoj knjizi i poziciji autora spram nje. No, i ovdje postoji ljubavna priča koja se odnosi na ljubav prema gradu!

Zagreb

Anđeo nestajanja jest roman o Zagrebu, ja sam u Zagrebu rođen, mene je taj grad formirao. Trudio sam se upravo naći one tragove u Zagrebu koji su bolji dio njegove povijesti. Osobito zagrebačka ilegala 1941/42, čudesni su to ljudi bili, danas potpuno zaboravljeni. Knjiga govori o pobjedi nakon pobjede; ona je bila mnogo teža od partizanije. Možete je čitati kao vodič po zagrebačkom Gornjem gradu. Dignete pogled na taj skoro mrtav dio grada i vidite ploču: prva hrvatska opera, plemićki bal, osnutak ove i one stranke, konkretno svih varijanti pravaštva. Naravno, i ustaštva… Rodio se, živio, umro ovaj ili onaj Ilirac, ti su skoro svi bili književnici; pa komunistička ilegala, socijaldemokrati. Sve se rodilo na tom kvadratnom kilometru. Oko crkve Svetoga Marka, dokle pada sjena njegova zvonika. Ono što je naš prostor probalo urediti, ili ga je uneredilo, sve do danas skrivene ustaške mučionice. Eto o čemu govori roman. Stvarno sam htio napraviti priču o nama i imam pasionantnu želju otkriti zašto smo se neslavno raspali. Preko individualnih sudbina. Hebrang. Koča Popović – najzanimljiviji čovjek Titovog pokreta; Vicko Krstulović koji sam stoji za dalmatinsku partizaniju, lik svijetao i čist.

Žargon

Kada je riječ o jeziku, o razlikama između hrvatske i srpske verzije, pa onda raznih izdanja, niti jedna jota nije promijenjena u novosadskom. Srpski čitatelji će moguće imati teškoća sa agramerskim žargonom, vrlo umjereno korištenim, zato što taj žargon nas purgera koji izumiremo, takođe izumire, izazivajući opću veselost u sve rjeđoj komunikaciji. Nismo ništa dirali za srpsko izdanje. Kažu i moji protivnici, prilično ožalošćeni, da je Anđeo nestajanja pisan „dosta dobrim hrvatskim jezikom“. Potrošio sam cijeli život da naučim svoj jezik. Jezik se dobija od majke, ali ima dosta toga što pisac mora naučiti. Koliko je samo danas hrvatskih pisaca koji ne znaju da se u hrvatskom vokativ mora odvojiti zarezom? Onda se čudimo što djeca padaju na maturi iz maternjeg jezika.

Poništavanje

Doba mjedi? Rat i ideologija idu kroz postelje ljudi. Ta priča iz Doba mjedi zvuči kao Holivud. Nije! U isto vrijeme kada je moja majka robijala u Staroj Gradiški, otac je bio u jedinici Vafen SS kao folksdojčer. I ja sam folksdojčer. Ništa strašno! Moglo je biti u ratnim godinama. Otac nije htio ići, nije mogao izbjeći nakon Staljingrada. Da su se majka i otac sreli – oni bi se morali poništiti. Bio je u formaciji na potpuno suprotnim ideološkim osnovama. Život se pobrinuo da ima tu sreću, ali tu se uz sreću radi o velikoj osobnoj hrabrosti – da pobjegne. Pokupili su ga Rusi, dobio je bumašku komesara i pojavio se na granici Titove države. Otišao je u uniformi najgore vojničke formacije unutar hitlerizma. Imam te slike… U istom momentu, na granici s Mađarskom, moja majka, izašla iz logora, lovi baš takve. Jako surova verzija antičkog mita o Dijani lovkinji! Ne bih mogao napisati taj roman dok su moji roditelji bili živi. Ne bih se usudio, ne bi bilo ni fer.

Nešto

Pomislite li, dakle, da je nešto u mojim fikcijama holivudska izmišljotina – nije, stvarno se dogodilo. Naša povijest puna je perverzija. Recimo, Brozov politbiro ispraća Kidriča. Voze se u Ljubljanu Plavim vlakom i razgovaraju o smrti. Svatko kaže što se događa kada čovjek umre. Ranković kaže da Srbi na grobu jedu, Tito kaže da Zagorci cijelu noć kartaju i piju. Kardelj, dogmatski marksist, doda da nema ništa iza smrti, da su to gluposti. Poslije jednog sata, u potpunoj tišini, Tito veli: „Ali tamo ima nešto!“ Funkcioner Kominterne. Govori nešto što ne smije ni pomisliti. Eto, djeluje na prvu da je trebalo Šnajderu kao efektan prizor, u kazališnom smislu; da je izmislio repliku. Đilas ima rečenicu o toj Titovoj intervenciji u pitanju onostranosti, u memoarima. Dramski udari – tu mi jeste pomoglo iskustvo dramskog pisanja. Nisam ništa izmislio.

(Radar, 1. avgust 2024)