Izabrane
epistole upućene izdavačkim kućama i njihovim urednicima od 1931.
do 1961. pršte od uvreda, gorčine i dugova. Ipak, šta kad pisca
nateraju da prepriča svoje Putovanje
nakraj noći
Hahaha.
Jujuju. Ihahaj. Amin.
Sve
se te reči mogu pronaći u knjizi Luj-Ferdinana Selina pod naslovom
Izabrana
pisma N. R. F.-u (1931–1961),
objavljenoj u izdavačkoj kući Zepter Book World. Uz povremena
odstupanja od pravopisa i brojne psovke, pogotovo kada se potegne
pitanje poreza. Tada nikada
ispisuje isključivo velikim slovima. Radije bi umro – viče –
nego da plati poreznicima. Ne odolevamo fusnotama, poput one pod
brojem 162: Dana 30. juna 1954, račun mu je bio u minusu od
7.161.846 franaka. Uzalud što su ključne reči ček,
avans,
prodaja
ili advokat.
Ostalo je tariguz,
da pomenemo taj divni, zvučni pojam vraćen u igru.
Pisac
i prevodilac Bojan Savić Ostojić kaže da se i u pismima izdavaču,
francuski klasik drži govornog stila po kojem su njegove knjige
postale prepoznatljive. „Ono što ova pisma čini jedinstvenim među
sličnim kolekcijama Selinovih pisama (posle smrti objavljeno ih je
barem desetak) jeste žestina tona.“
Premda
mu je, zalaganjem Žana Polana, omogućeno da ponovo objavljuje, a
potom i da se vrati u Francusku - dodaje - ne može da oprosti što
Putovanje
nakraj noći nije
svojevremeno izašlo u Galimarovoj kući, „hramu književnog
ukusa“.
„Nakon
1949. oseća da ima pravo na sve. Zato pršte uvrede, prozivke na
račun izdavačkih preduzeća (Galimar/N.R.F.), na račun svakog
korespondenta ponaosob, a posebno Gastona, koga direktno naziva
‘starim poslastičarem’, ‘Čiča Deficitom’, ‘piljarem’.
Oprašta mu jer zna s kakvim talentom ima posla.“
Zove
ga i ‘sefom’, ‘katastrofalnim bakalinom’, ‘pohotnim pečenim
oslićem’, tražeći paprene avanse.
„Ja
sam običan radnik“,
poručuje Polanu 1950, „i to radnik koji hoće da ga plate u kešu
kada odradi posao, kratko, jasno, neto, bez palamuđenja.”
Malo
esejizira o književnosti, osim kad pljuje savremenike i
neprijatelje: Sartra, Ženea, Rožea Vajana… „Treba
istaći ono što se ne vidi: Pisma
N. R. F.-u
objavljena su 1991. na inicijativu Antoana Galimara, Gastonovog
unuka!“ – primećuje naš sagovornik, pre nego što smo ga
upitali šta je bio najveći izazov u zbirci epistola.
„Baratanje
žargonom! Ono što pionirski radi jeste pokušaj da se govor, u svoj
svojoj kompleksnosti izraza, prenese u književnost. A jedinica
govornog jezika nije rečenica. Funkcioniše muzički, njegova
jedinica je dah. Posle Smrti
na kredit,
od interpunkcije koristi samo tri tačke. Drugo: nemoguće je
prepisati
govor,
mora se transponovati,
i to, što je pravilo Selinovog pisanja ‘naživo’, iz cuga ili
nikako. U rukopisima nema nijednog precrtavanja; oni su uzastopno
ispisivane radne verzije i izbor ‘najživlje’. Takvo pisanje više
liči na jam
session.”
Bojan
Savić Ostojić misli da smo imali sreće sa prevoditeljkama, Ivankom
Pavlović, koja je prevela Putovanje
nakraj noći, Od zamka do zamka i
Sever.
Takođe, sa Svetlanom Stojanović koja je prevela Smrt
na kredit.
Smatra da nisu izneverile muzičku dimenziju i šatrovački registar.
S tim da je u prepisci taj stil izoštreniji. Pisma ispisuje u
trenutku, ne osvrćući se, sa preciznim zahtevima. Nikad ih ne
iščitava, niti čuva duplikat.
Priča
o muzici, o ritmu, bitna je kada izdavač „malo pre 14. aprila
1932” zatraži od pisca da prepriča Putovanje
nakraj noći!?
Te dve strane prava su poslastica za čitaoca. I za buduće
prozaiste…
Strašnije
deluje jedino molba Čitalačkog odbora da skrati rukopis i izostavi
delove što otežavaju čitanje.
„Druga
važna stvar je da su romani na kojima je radio po povratku u
Francusku, Od
zamka do zamka,
Sever
i Rigodo
–
tematski povezani sa izdavaštvom, pa je u Severu
Gaston
Galimar jedan od junaka, s kojim ne postupa nimalo elegantno.“
Radeći
na prevodu, tražio je svojevrsni kontrapunkt. Tamo gde je Selin
„razlabavljen i ležeran”, trudio se da uspostavi ograničen fond
reči i koristi ga po potrebi. Ukoliko je reč o „sočnom“ tekstu
poput ovog, kao prevodilac nije verovao u lakoću, u dopisivanje, u
nadigravanje sa autorom. „Tamo gde nanjušim slobodu, postajem
oprezniji i ponašam se, otprilike, slično ritmičkoj sekciji koja
pokušava da održi strukturu kompozicije kako bi autor, solista,
imao prostora da ‘briljira’.“
Koristio
je naš stari rečnik žargona Dragoslava Andrića, verujući više
sopstvenom uhu, sočnim izrazima kojih se naslušao dok je bio dete.
U poslednjih godinu dana, hvatao je fragmente razgovora ili monologe
na ulici – to naziva terenskim radom.
Recimo:
drpi, kokne, puj pike, prosto ko piksla. Psovke? Biramo najmekšu jer
internet ne trpi nalik Galimaru: „Zabole ih za mene uzduž i
popreko.“
Šta
novo saznajemo o kontroverznom Selinu, kolaboracionisti tokom Drugog
svetskog rata?
„Bez
obzira na to što je bio osvedočeni antisemita i profašista, vidimo
da je bio beskrupulozan u plasiranju svojih dela“, odgovara Bojan
Savić Ostojić. Po oslobađanju iz zatvora u Danskoj – priča –
čekao je pomilovanje. Presudom mu je oduzeta imovina, ali ta je
odluka 1951. poništena i amnestiran je.
„Dve
godine docnije, Francuska odlučuje da amnestira sve saradnike
okupatora, među kojima nisu samo pisci, novinari i drugi agitatori,
već počinioci velikih zločina. Odluka je duboko podelila zemlju.
Da nije došlo do nje, teško bi poželeo da se vrati. Strpljivo je
čekao, apsolutno negirajući da je za vreme okupacije javno iznosio
stavove, a i te kako jeste. Upečatljivo je da izostaje ma kakva mea
culpa!
Pokazuje da stavove nije nimalo promenio. Iz rata je izašao jedino
spreman da književnu inovativnost debelo naplati. Insistirao je da
se protiv njega poveo rat zato što je imao hrabrosti da napiše
Putovanje
nakraj noći;
zbog načina kako ga je napisao.“
Zabeležili
smo na stranicama Radara
da su rukopisi Rat,
London
i drugi čekali šest decenija da budu štampani. Čuvao ih je
levičarski orijentisan intelektualac, ne želeći da se udovica
obogati. U međuvremenu, trajala je debata o Selinu. Videćete
– pisao je Polanu 1950 – da ću završiti kao najomraženiji
pisac stoleća.
„Najekstremniji
primer neverovatnog talenta, pomešanog sa neoprostivim političkim
angažovanjima. Mislim da ga je, suprotno onome što je tvrdio,
isključivo talenat i spasao“, zaključuje prevodilac.
Danas
je hit u knjižarama, smeškamo se lapsusu: govoreći o bolu 20.
veka, ispisuje pogrešan broj – 21.
Greška?
Što
bi kazao na kraju epistole Žanu Polanu, 5. juna 1952:
Ustaću
iz groba i zaurlati s vukovima!
Srdačno
Vaš
L
F Selin
-----------
Pošiljalac: Malro
Andre
Malro uputio je 26. maja 1951. pismo Klodu Galimaru:
Dragi
Klode,
Mislim
da Selin veoma želi da pređe kod Vas; mislim uostalom da je ono što
mu se zameralo na ličnom planu bilo laž; a na književnom planu,
čini se da će se izvesno desiti pomilovanje, kakav god bio ishod
izbora.
Ne
moram ni da Vam kažem da me je potpuno briga za njega jer mislim da
me je nedavno obasuo uvredama (koje nisam ni pročitao…) Ali bez
obzira na to što je paćenik, on je sigurno veliki pisac. Dakle, ako
hoćete da Vam ga dopremim, samo mi recite.
Vaš
Andre
Malro
PS:
Kad budete odgovorili Margeriti Grepon, povedite računa da je ne
obeshrabrite previše.
(Radar, 12. decembar 2024)