Andrej Nikolaidis, književnik

Čeka nas dolazak

Andrej Nikolaidis, jedan od najpoznatijih crnogorskih ali i regonalnih pisaca, rođen je u Sarajevu 1974. godine. Objavio je knjige: Ogledi o ravnodušnosti (1995), Zašto Mira Furlan (1997), Katedrala u Sijetlu (1999), Oni! (2001) i još dva vrlo čitana, naročito provokativna i odlično napisana romana: Mimesis (2003) i Sin (2006) - prve delove ulcinjske trilogije čiji poslednji nastavak (roman Dolazak) sa nestrpljenjem očekujemo. Andrej Nikolaidis živi u Ulcinju, kolumnista je dnevnog lista Vijesti i nedeljnika Monitor.

Andrej, vaši romani „Mimesis“ i „Sin“ poetički su sasvim orginalna dela. Baš zbog toga bih voleo da kažemo nešto o vašem odnosu prema stvarnosti koja vam nudi materijal za mimezis, za podražavanje. Čini se da je stvarnost za pisca opasna iz najmanje dva razloga: prvo morate da kroz nju prođete a potom da je literarno oblikujete koliko god ona sirova, teška bila.

Andrej Nikolaidis: Pravo govoreći, uvijek pišemo o stvarnosti. Ako ništa drugo, pišemo o onome što je za nas stvarno. Čak i u žanru naučne fantastike. Kada pišemo o distopiji, mi, to je jasno, zapravo ne pišemo o budućnosti, nego sadašnjosti – o stvarnosti, dakle. Distopija je tako mimetička, zar ne?

Ne bih se usudio napisati niti riječi na temu šta je to književnosti, ili koja je svrha književnosti (kao da je to nekome, a najmanje piscu i čitaocu, uopšte bitno), ali moja književnost je proces tokom kojega Realno integrišem u Simboličko. I to radim naglas. Tako da, možda paradoksalno, što je tekst koji sam ispisao mučniji, to se ja nakon ispisivanja osjećam bolje. Iz ovoga što vam pričam, mislim još, jasno učavate kako mi se prihvatljivom čini poređenje između uloge pisca i psihoanalitiča. Pisac je u divnoj poziciji da bude sam svoj psihoanalitičar.

Na jednom mestu ste izjavili da je “Mimesis” reakcija na tužnu činjenicu da živite u Crnoj Gori, zemlji u kojoj je sve što postoji skoncentrisano na to da zatre svaki trag duha, a da je“Sin” reakcija na tužnu činjenicu da uopšte živite. I „Mimesis“ i „Sin“ su oštri, grubi, bolni obračuni sa životom?

Ili očajnički pokušaji da se preživi. Jer, uvijek nam je na raspolaganju samoubistvo, kako svojevrsno konačno rješenje svih naših egzistencijalnih problema. Samoubistvo kao, kako bi rekao Bernhard, „korekcija“. To se rješenje po pravilu odbacuje, a argumenti za to odbacivanje, opet po pravilu, nisu iz reda onih racionalnih. Budući da nisam odradio korekciju, jasno je da mi se živi. I da mi se, kao da to nije dovoljno, još i piše.

Da li biste nam otkrili koja će se i kakva knjiga nastaviti na vaše romane na „Mimesis“ i „Sin“?

Slijedi treći dio trilogije, roman koji se zove „Dolazak“. To će ujedno biti i ime onoga što sam zamislio kao ulcinjsku trilogiju. Trebalo bi da čitava stvar počne funkcionisati drugačije onda kada tekst bude ispisan. Treći dio donosi novu perspektivu, novi kontekst, tako da je izvjesno da će i Sin i Mimesis biti neko novo, drugačije čitanje – kome bude do toga. Biće jasnije neke sličnosti između ta dva (tri) romana: izolacija, samoća, nemogućnost kontakta sa Drugim, prijetnja koju Drugi nosi, strah od Drugog, i sve nevolje koje iz toga nužno proizilaze. Mimesis je, između ostalog, i priča o nemogućnosti konstituisanja para. Sin je priča o odosu Otac-Sin ispričana iz perspektive sina, „Dolazak“ ista priča, ali ispričana iz perspektive oca. Tako da kada sve završim, barem u jedno sam siguran: niko me neće moći optužiti za antropološki optimizam.    

Na početku romana „Sin“ citirate Tomasa Bernharda. „Svakog od nas, bez obzira na to što je i što radi, grubo odgurnu natrag sebi samom i on postaje noćna mora upućena na samu sebe.“ Vaše romane često porede sa Bernhardovim. Da li je on vaš omiljeni pisac?

Mislim da je on posljednji veliki pisac i da sljedećeg velikog čekamo. Ovo naravno možete pripisati i mojoj neobaviještenosti. Možda je taj, recimo, bio Sebald, ali ja sam čitao samo  Austerlitz, pa ne mogu reći. Ali mogu reći kako bi bilo sjajno kada bi moji romani mogli otrpjeti poređenje sa Bernhardovim.

Vaše knjige uvek imaju soundtrack. Prvo poglavlje „Mimesisa“ počinje pesmom „I see a darkness“ a zavrašava se pesmom „Still ill“.

To je zato što je za mene muzika neobično važna. Slušam je i dok čitam, i dok pišem, i dok jedem, i dok gledam fudbal, čak i dok gledam neke filmove. A i praktično je: sada svako može skinuti pjesme koje predlažem kao soundtrack, i zašto onda ne slušati kada se čita. U svakom slučaju, taj soundtrack nosi emociju koju, držim, nosi i knjiga. Za moje knjige ne mogu tvrditi da su dobre ali sam za soundtrack-ove siguran da jesu. 

Ulcinj je glavni toponim vaše poetike, ali ga nimalo ne štedite, kao ni druge junake, kao ni druga mesta. No, sve više vaših čitalaca pomisli na vas kad čuje reč Ulcinj. Kako ljudi u gradu reaguju na vas i vaše delo?

Briga njih i za mene i za moje djelo. Stanovništvo Ulcinja je, kao i stanovništvo uopšte, uglavnom nepismeno: čak i oni koji znaju čitati, ne čitaju ništa osim cjenovnika u kafanama i umrlica u novinama. Ta ravnodušnost savršeno je okruženje za život. Jedino što mi u posljednje vrijeme doista smeta u Ulcinju jeste to što su neki ljudi počeli nesnošljivo glasno da se deru sa džamija. Nabavili su neko opasno ozvučenje i onda, umjesto da vjernike pozivaju na molitvu, što je poenta pjesme sa minara – pjesme koja, kada je motivisana vjerom, a ne mržnjom, kao ova o kojoj vam pričam, zna biti iznimno lijepa -  oni zlostavljaju nas nevjernike. Da stvar bude još gora, onda se i oni iz crkve trude da zvone što glasnije. Pa onda svakoga dana imamo Battle of Dee Jays - nekoliko Muhamedovih i jedan Hristov.    

Ne znam kakvo je vaše iskustvo, ali moje je ovakvo: većina ljudi su idioti, a riječ „mediokritet“ eufemizam je za idiot. Ako bi meni doista bilo važno šta ljudi misle o meni, šta bi to još značilo, osim da sam i ja idiot?    

Nikolaidis, Brković, Spahić, Radulović... Često se govori o bumu nove crnogorske proze koja je zaista zanimljiva. Zanima me kako ste vi iz tog sveta, iznutra, videli njen razvoj?

Razvoj je, ako ga je i bilo, stao. Svi već deset ili više godina govore o istim ljudima (samo treba dodati i Aleksandra Bečanovića). Ono što je bilo novo u međuvremenu je postalo ako ne staro, ono uobičajeno. Kao da govorimo o nečemu bez prethodnika i, svakako, bez potomaka. To je bio incident. Vjerujem da vrijedi govoriti o individualnim poetikama ovdašnjih autora, i da će se te poetike razvijati. Ali je gubitak vremena čekati na dalji razvoj savremene crnogorske književnosti. Ovdje ljudi ionako više energije troše na dokazivanje da mi nismo baš tako dobri, nego na vlastito usavršavanje – na to da oni postanu kako-tako dobri.   

Oba vaša romana stigla su mi iz Zagreba. Zašto vaših knjiga nema u Beogradu?

Biće, vrlo brzo. Vlada Arsenijević i VBZ Beograd objavljuju Andrej Nikolaidis Reader: Poetika Apokalipse u dvije knjige. Tu će biti Sin, Mimesis, neke priče i neke nove stvari. To izlazi za sedmicu-dvije. Knjiga u Beogradu nije bilo jer niko nije htio da ih štampa.

Da li pratite savremenu srpksu prozu?

Površno. Redovno, sa najvećom pažnjom i strašću, pratim Beton, Teofila Pančića i Petra Lukovića.  

Na Višem sudu u Podgorici vaš novinski izdavač i vi osuđeni ste na plaćanje dvanaest hiljada evra za duševni bol koji ste naneli Emiru Kusturici, svojim teksta "Dželatov šegrt", objavljenim u Monitoru 2004. godine. Da li ste platili kaznu ili pak idete u zatvor?

Ljudi iz Sarajeva skupili su i poslali mi pare, tako da plaćam. Pravo pitanje glasi: kako da se Kusturici zahvalim za sav besplatni PR koji mi je tom tužbom odradio?