Intervju: Bekim Sejranović, pisac, dobitnik
nagrade “Meša Selimović”
Baka sa
šmajserom
Pisac i prevodilac Bekim Sejranović ovogodišnji je dobitnik nagrade „Meša
Selimović“ koja se dodeljuje za najbolji roman objavljen u 2008. godini na
području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Tako je u Tuzli
jednoglasno odlučio žiri u čijem su sastavu bili Julija Matanović, Filip David,
Mirko Kovač, Andrew Eachtel i Irfan Horozović. Bekim Sejranović je rođen 1972.
godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od
1993. godine živi u Oslu gde je magistrirao južnoslovenske književnosti na
tamošnjem Povesno-filozofskom fakultetu. Pre nagrađenog romana „Nigdje,
niotkuda“, objavio je knjige kratkih priča „Fasung“ (2002.) i studiju „Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova“
(2001.). Sa norveškog je preveo dela Ingvara Ambjornsena i Frode Gryttena, kao
i antologiju norveške kratke priče „Veliki
pusti krajolik“.
YC: Bekime,
vaš roman su novinari i kritičari definisali kao emigrantski, autobiografski,
porodični, kao knjigu o samoći, zatim kao ličnu hroniku XX veka na ovim
prostorima i kako sve ne... Kako bi ste vi u najkraćim crtama predstavili
knjigu?
Bekim Sejranović: Pa, da budem iskren nisam imao
neku tematsku odrednicu kad sam počeo pisati ovaj roman. Jednostavno sam pisao
o onome što sam osjećao, pisao sam o mjestima na kojima sam bio, o ljudima koje
sam sretao, o vremenu u kojem sam živio...
Ne volim klasificirati bilo što, pa tako ni vlastiti roman, to prepuštam
drugima. Rekao bih tek možda
da je to knjiga o izgubljenosti, o potrazi za identitetom, iako je ta potraga,
naravno, bezuspješna. No, iako takva, dakle bezuspješna i potpuno beznadežna, ona je tom glavnom liku,
potrebna, jer bez te potrage život
ne bi imao nikakva smisla.
Vaš roman
doživeo sam kao odličnu knjigu o samoći. Na jednom mestu kažete da je samoća
svuda ista...
Samoća je svuda ista jer je nosimo, ili bar
junaci mog romana je nose, svuda sa sobom. Oni je nose poput neizlječivog
virusa za kojeg ne znaju gdje i kada su ga pokupili. Teško je zapravo i
zbližiti se s nekim kad nisi siguran tko si, što si, odakle si, čime se baviš,
kad nemaš planova za budućnost. Glavni junak se brani uglavnom laganjem,
izmišljanjem novih identiteta i to samo zato jer mu je tako lakše približiti se
ljudima. On ne laže da bi prevario nekog, osim, eventualno, sebe. A i to samo
za kratko vrijeme.
Svako
poglavlje počinje na sahrani. Negde sam video, neko je zapisao, podsetite me
gde, kako se forma vašeg romana bazira na čestiri sahrane i venčanju?
Da, to piše na koricama na poleđini knjige.
Vjerujte mi da na to nikad nisam ni pomislio pišući roman. Tako je jednostavno
ispalo, a onda je, valjda urednik, sročio tu pomalo humorističnu sintagmu. Kažem humorističnu, jer čovjek
pomisli na popularni film “Četriri vjenčanja i jedan sprovod”. Valjda su
time htjeli reći kako se u mom romanu dešavaju slične stvari, samo malo
izokrenute. Više je sprovoda nego vjenčanja. Iako možda i nema neke velike razlike između tog dvoje.
(Smijeh)
Zabranjeno
je pitati pisca da li je roman autobiografski. Međutim, neki gradovi u knjizi,
pojavljuju se i u vašoj biografiji, zapravo svi su tu, potpuna projekcija.
Postoji nešto zbog čega čitaoci vole da je priča stvarna, istinita, pa uvek
traže dokaze.
Da, to je pitanje koje prati skoro svaki
intervju, a mogu vam odgovoriti na više načina. Najprije mislim da je svaka
knjiga na neki način autobiografska. Čovjek piše o stvarima koje je sam
doživio, ali i o stvarima o kojima je slušao, čitao ili maštao. No, ako pišeš o
svojim maštarijama, zar i to nije autobiografski? Sve što je u tebi, u tvojim
mislima je automatski autobigrafski. Drugi način na koji se može odgovoriti na
ovo pitanje je da ja kao pisac, ili umjetnik, trebam sirovinu koju ću poslije
književno ili umjetnički obraditi. Kipari koriste glinu ili kamen. Neki pisci,
dobrim dijelom i ja, koristim događaje iz stvarnog života, koje poslije
književno-umjetnički pokušavam obraditi. No, postavlje se pitanje, ako ja
prepričam neki događaj koji sam čuo od neke druge osobe (koji se toj osobi i
desio), da li je onda i to autobiografski događaj. Ili samo biografski? U
svakom slučaju drago mi je kada ljudi čitajući tekst uistinu povjeruju da se
sve baš tako desilo. To znači da je književna magija bar djelomično uspjela. Za
kraj bih dodao da je glavni junak romana veliki lažov, tako da mu ne treba
vjerovati sve što kaže.
U
tom kontekstu, zanimljiva je naslovna strana knjige…
Da, to je fotografija moje bake i djeda.
Prikazuje njih dvoje na njihovom prvom randesu, nakon oslobođenja Brčkog (u
Drugom svjetskom ratu). Meni je zanimljivo to što baka drži šmajser. A na očima su im
roza tebletice „ekstazija“. Tko pročita knjigu trebao bi shvatiti zašto.
Dobili ste
veliku nagradu - „Meša Selimović“. Kako ste primilu tu vest?
Pa, bio sam prije svega jako iznenađen. Nije da
se nisam nadao, ili bolje reći maštao o tome, ali stvarno to nisam očekivao,
pogotovo što je konkurecija zbilja bila jaka. Bio sam presretan naravno, ne
znam što drugo reći. Najviše mi je drago zbog toga što su tako veliki pisci,
dakle oni koji su bili u žiriju,
prepoznali moj rad kao najbolji. Možete
reći što hoćete, ali čovjeku je potrebno priznanje, s vremena na vrijeme.
Da li
pišete nešto novo?
Završio sam rukopis novoga romana, predao
uredniku, pa ćemo vidjeti što će biti. Ne bih još izlazio s naslovom ili temom
romana, jer nisam još ni sam siguran ni u jedno ni u drugo.
Mića
Vujičić (Yellowcab, novembar 2009.)