NASLOV: Franc Kafka „Pripovetke“
PREVOD: Branimir Živojinović
IZDANJE: Nolit, Beograd, Četvrta knjiga Izabranih
dela Franca Kafke, urednik: Nikola Bertolino, 1978.
Već na prvoj stranici knjige nalazi se izbledeli otisak pečata: Medicinski
centar Kikinda. Nisam suguran sa koga je pločnika zbirka pripovedaka Franca
Kafke stigla u kućnu biblioteku mog teče M.R, ali mi je ispričao da ju je mimoilazio
kad god je bilo moguće. Teča je čitao Kafkine pripovetke na preskok,
izbegavajući pečat koji je u njemu budio stari strah od bolnice. Tačnije, kako
mi se jednom poverio, najčešće je čitao jedinu priču na čijim stranicama (između
313. i 327.) nije bilo mastiljavog traga. Prvi pasus pripovetke „Na izgradnji
kineskog zida“, čijih se granica, izgleda, čvrsto držao – gotovo da je znao
napamet.
„Ovaj sistem delimične gradnje primenjivan je i u malome u okviru dve
radne vojske, istočne i zapadne. To je činjeno tako što su obrazovane grupe od
oko dvadeset radnika koji su imali da dignu delimičan zid dugačak nekih pet
stotina metara, a susedna grupa im je u susret gradila zid iste dužine. Ali
pošto bi se spojili, građenje se ne bi nastavljalo na kraju tih hiljadu metara,
nego su radne grupe slate u sasvim druge predele da grade zid. Naravno, na ovaj
način su nastajale mnoge velike rupe, koje su zatim postepeno i sporo
ispunjavane, a neke tek pošto je već objavljeno da je izgradnja zida završena.“
Teča mi je jednom prilikom objasnio kako je, čitajući Kafkine pripovetke,
pokušavao da se homeopatski suprotstavi strahu od bolnice (s vremena na vreme
otvarao je nasumično neku od stranica i zurio u plavi pečat?!). Na kraju je,
ipak, odustao, što ne znači da nije pokušavao da zaključi nešto o strahu u
pripovetkama Franca Kafke. I da usput, u celu priču, upetlja i neku svoju tezu
o strahu koji se javlja – ukoliko se tačno sećam – kao posledica sistema
delimične gradnje, izloženog u pripoveci „Na izgradnji kineskog zida“. Setio
sam se teče (magistra veterine i strasnog čitača) kada sam, pre neki dan, na
313. stranici, ugledao podvučenu rečenicu.
„Štaviše, kažu da ima rupa koje
uopšte nisu zazidane, ali to je tvrdnja koja, možda, samo spada u bezbrojne
legende što su nastale o toj građevini, i koje, bar za pojedinca, usled dužine
zida nije moguće ispitati sopstvenim očima i sopstvenim merilom.“
Mića Vujičić (Blic, 12. decembar 2010.)