Feral
Ivan Marović: POVAMPIRILI SE KRETENI IZ DEVEDESETIH!

 

Jedan od lidera nekadašnje studentske organizacije “Otpor” govori za Feral o svojoj video-igrici, o nenasilnim revolucijama i Georgu Bushu 

 

Ivan Marović, nekadašnji lider studentske organizacije „Otpor“ koja je svojim hrabrim, inteligentnim, nenasilnim i uvek duhovitim akcijama uspela da zada konačan udarac režimu Slobodana Miloševića, napravio je video-igru koja se bavi strategijama rušenja opasnih diktatorskih režima. Ovaj beogradski inžinjer, koji danas živi u Americi i Srbiji, savetuje svetske revolucionare, koristeći iskustvo stečeno u Srbiji.

 

Završavate rad na vrlo zanimljivoj video-igri za kompaniju “York Zimmerman”. O kakvoj je igri zapravo reč?

 

U pitanju je potezna strateška video igra “A Force More Powerful”, što u prevodu znači “Sila mnogo snažnija”, koja će omoguciti igraču da rukovodi nenasilnim pokretom u borbi protiv represivnog režima. U pitanju je koprodukcija produkcijske kompanije “York Zimerman Inc” i “Međunarodnog Centra za Nenasilni Konflikt” (International Center on Nonviolent Conflict) u saradnji sa kompanijom “Breakaway Games”. Igra je prevashodno namenjena aktivistima koji se bore za slobodu i poštovanje ljudskih prava, kao i za naučnike i sve one koji žele više da nauče o ovom fenomenu. Na kraju ovo je igra i za sve koji žele da odigraju dobru stratešku video igru.

 

Zamolio bih vas da u nekoliko rečenica objasnite kako se igra vaša igra „A Force More Powerful“. Sednete pred ekran i na početku upravljate grupicom studenata koja kreće u veliku misiju – nenasilno svrgavanje diktatora...

           

Zavisi od scenarija. Postoji deset scenarija koji se kreću od obaranja diktatora, preko vojne okupacije, sve do borbe protiv korupcije u opštinskoj vlasti malog grada. U svakom od scenarija igrač kreće sa malim brojem ljudi, bez novca i sa tek nekoliko organizacija na svojoj strani. Potrebno je da poveća broj svojih pristalica, pridobije što više grupa i potom izvrši pritisak na režim - kompjuter i to pomoću štrakjova, protesta, bojkota i ostalih formi nenasilnog pritiska. Režim-kompjuter naravno ne sedi skrštenih ruku, tako da će se jedan broj pripadnika pokreta ubrzo naći iza rešetaka, a u brutalnijim scenarijima biće i ubistava, pa čak i masovnih streljanja. Ukoliko igrač uspe da parališe život u zemlji uprkos represiji, režim počinje da se raspada i igrač pobeđuje.

 

Vi ste se, zahvaljujući „Otporu“, izveštili u rušenju diktatora i stekli svetsku slavu. Danas vodite nevladinu organizaciju „Centar za nenasilni otpor“. O kakvoj je organizaciji reč?

 

Nije baš da je vodim, ali se tu muvam. U pitanju je nevladina organizacija koja je između ostalog organizovala kurseve za aktiviste iz različitih zemalja o upotrebi nenasilnih metoda u političkoj borbi. Kada u nekoj zemlji dođe do krize, mi pomažemo ljudima da razviju strategiju kako da iz te krize izađu bez žrtava.

 

Svoja revolucionarna iskustva primenili ste u Ukrajini. Tamo ste potpomogli „narandžastu“ revoluciju. Kako izgleda vaš rad, tamo na terenu?

 

Mi smo bili u Ukrajini od 2003, naši treneri su putovali po Ukraijini i pričali sa ljudima. Potom su Ukrajinci došli kod nas. Organizovali smo više seminara, stekli veliki broj prijatelja. Oni su bili ti koji su nas zvali. Želeli su da čuju naša iskustva u borbi protiv Miloševića i da vide šta od toga mogu da iskoriste.

 

U kojim ste to još zemljama potpomogli društvene promene?

 

Pre Ukrajine, bili smo u Gruziji, a nakon Ukrajine u Libanu. O ostalim zemljama ne bih još da govorim.

 

Vama stalno zameraju da ste „plaćenici“, pitaju otkud vam pare, pominju “američku zaveru”…                  

           

Mi tim ljudima prenosimo naša iskustva, a na njima je da odluče da li će ih primeniti ili ne. U pitanju je njihova zemlja i oni su sposobni da se o njoj staraju. Da li će narod u nekoj zemlji glasati za ovu ili onu opciju, nas se ne tiče. Ono što mi želimo jeste da sve prođe bez nasilja i bez žrtava. Sve one koji pominju američku zaveru pitam: da li oni misle da je npr. Koštunica, čiju manjinski vladu danas podržava SPS, bio američki čovek 2000. godine? U pitanju su složeni politički procesi, gde postoje razni uticaji, ali gde ipak građani imaju odlučujući uticaj.

 

Kako vi učestvujete u tim nenasilnim akcijama: kao revolucionari, iz ideala, ili pak kao profesionalci, za novac?

 

Iz ideala, naravno. U “Otporu” smo volontirali i to pre svega zahvaljujući našim roditeljima koji su pristali da nas trpe da godinama mitingujemo umesto da studiramo. A sada držimo seminare za skomnu nadoknadu, nije nam cilj da se od ovoga obogatimo.

 

Skoro ste pisali dnevnik za jedan beogradski list i pomenuli poslanika Gibrana Tuenia koji je ubijen u Libanu. Upoznali ste Gibrana?

 

Da. Upoznao sam Gibrana dok još nije postao poslanik. To je bilo tokom demonstracija u Beirutu u martu prošle godine. Ostavio je snažan utisak na mene. On je jedan od onih ljudi koji kada nestanu ostavljaju veliku prazninu za sobom. Kao i pokojni Zoran Đinđić.

 

Pominjete Zorana Đinđića. Kada danas pogledate Vladu koja vlada Srbijom i setite se one koju je vodio pokojni premijer Đinđić, osećate li izvesnu odgovornost što ste toliko bili kritični prema njemu, što niste stali na tu stranu koja nije bila u većini iako je bila na vlasti?

 

Da. Mi smo bili u ubeđenju da je Đinđić bio spor, ali iz ove perspektive to više ne izgleda tako. Ali mislim da je bilo nemoguće da “Otpor”, jedna revolucionarna organizacija, stane na stranu Vlade. A i da jeste, to ne bi mnogo toga promenilo. Đinđić je ubijen od strane ljudi koji su deo državnog aparata, pre svega UDBE, tako da na kraju mislim da smo bar bili u pravu kada smo posle Petog oktobra tražili da se UDBA rasformira.

 

I vi ste bili kandidat za narodnog poslanika  na prvim izborima posle Petog oktobra, kada je i „Otpor“ postao politička stranka. No, doživeli ste neuspeh. Kako danas gledate na to?

 

Kada sam bio klinac jednog mog druga je spopao neki manijak i kad je ovaj počeo da zapomaže, manijak mu je lepo objasnio: “Znaš šta, dečko, u životu sve valja da se proba”!? E tako je gledam i na taj naš pokušaj da napravimo političku stranku. Probali smo, narod nam rekao: ne hvala, mi rekli: molim lepo i utopili se u Demokratsku stranku ili se povukli.

 

Bilo kako bilo, vi ste se, sa još dvadeset aktivista iz sveta, sreli u Bratislavi sa američkim predsednikom Bushom. Kada bih vas upitao za savet: kako da stigenem do Buša, šta biste mi savetovali?

 

Čekajte još koju godinu da siđe s vlasti, onda to neće biti toliko teško.

 

Ukoliko nije suviše lično, kakav je utisak ostavio na vas američki predsednik?

 

Moji stavovi su potpuno suprotni njegovim, ali moram da priznam da je to čovek koji veruje da radi pravu stvar. I ne folira se. Kada su aktivisti iz bivšeg SSSR-a navalili da on treba Putinu da kaže ovo i ono, Bush im je odbrusio: “Ja sa njim treba da razgovaram, a ne da mu delim lekcije”. To je pošten odgovor. Nije ih zamajavao. E sad, drugo je pitanje kakav je utisak na mene ostavila njegova politika.

 

Danas ste na putu između Srbije i Amerike. Kako vam izgleda Srbija kada je gledate iz Amerike, a kakav osećaj imate kada se vratite u domovinu?

 

Dobro ste rekli domovina, jer sam ja jedan od ljudi kojima je Srbija domovina, a Hrvatska otadžbina, jer mi je ćale Dalmatinac. Srbija iz Amerike izgleda mnogo bolje, jer se ne vidi gomila gluposti koje se svakodnevno dešavaju. Altlantik je jedan veliki filter, a postoji i doza nostalgije. Međutim kada se vratim, to je jedan šok. Povampirili se svi oni kreteni iz devedesetih, ne silaze sa ekrana. Izgleda da ćemo morati uskoro opet na ulice!

 

(Feral Tribune, 10. februar 2006)

 

понедељак, 29. јун 2009.

Normal 0 21 false false false Mic
понедељак, 29. јун 2009.

Normal 0 21 false false false Mic
понедељак, 29. јун 2009.

Normal 0 21 false false false Mic
понедељак, 29. јун 2009.

Normal 0 21 false false false Mic