Slavenka Drakulić, književnica

Bol pretvara tijelo u zatvor

Kako opisati bol? Bol koja je neopisiva. Upravo u tih nekoliko reči mogla bi stati tema najnovije knjige Slavenke Drakulić „Frida ili o boli“ – Slavenke Drakulić, jedne od najpoznatijih evropskih spisateljica, čiju poetiku krase blistav stil, mešanje fikcije i realnog, a pre svega oštroumna analitičnost koja opštem problemu uvek prilazi iz jednog ličnog ugla i rasvetljava ga sa svih mogućih strana.

Mića Vujičić (Rez): Gospođo Drakulić, zagrebački "Profil" je objavio Vašu novu knjigu "Frida ili o boli". Da li biste čitaocima "Reza" otkrili ko je Frida iz naslova?

Slavenka Drakulić: - Riječ je o novom romanu koji objavljujem nakon sedam godina. U međuvremenu sam. doduše, objavila dvije knjige eseja, tako da nisam sjedila skrštenih ruku. Glavna junakinja romana je historijska ličnost , meksička slikarica koja je umrla 1954 sa 47 godina života , ostavila iza sebe neveliki ali snažan opus ali i veliki mit . U medjuvremenu je postala jedna od umjetničkih ikona 20 stoljeća. Imala je izuzetno težak i zanimljiv život, pa iako je o njoj napisano mnoštvo knjiga, preko stotinu - to su mahom biografije ili knjige o njenom slikarstvu. Roman je nešto drugo, Frida iz romana je stvarna i fikcionalna Frida; slijedim njenu biografiju u osnovnim crtama. Kao i u ranijim mojim romanima, osnovna tema je tijelo, bol, nemogućnost komunikacije. Frida Kahlo činila mi se kao idealni medij za takvu vrstu proze. 

Čini se, bar po naslovu, da je Frida metafora boli. U jednom intervjuu kažete da pišete o Fridi jer pokušavate da opišete neopisivo?

- Pokušati opisati bol znači opisati neopisivo. Bolest i bol pretvara tijelo u zatvor. Svi smo iskusili takve situacije u životu, kad jedino što preostaje je krik, urlik. Nema više riječi, one kao da su presušile, jer u dramatičnim situacijama jezik kao da presuši. Neizrecivo je ona riječ koju upotrebljavamo kad nešto ne možemo izreći, jedna dost aprecizna riječ... Moj izazov kao spisateljice je upravo to - govoriti o stvarima o kojima je gotovo nemoguće govoriti. Kao Frida, Frida je također činila upravo to i mene je zaintrigirao problem jezika, tog neizrecivog u govoru, za razliku od slikarstva.

Bilo je dosta i literarnih i filmskih opisivanja Fridinog života. Da li Vi u knjizi opisujete njen život ili vam ona služi tek kao početna stanica na putu do nekih ličnijih, sasvim svojih, priča glavnih junaka?

- Naravno, ima dosta knjiga, čak i nekoliko romana i u tom smislu odabrati Fridu Kahlo kao temu čini se dosta riskantnim potezom. Ali kako je moj ugao gledanja na posve specifičan, ja se nisam previše osvrtala ni na knjige ni na film. Uvjerena sam da je moja perspektiva drugačija, da je moja Frida nova i da će čitateljicama biti znaimljiva. Mislim da će posve lako razlučiti biografske elemente od fikcionalnih, ako to uopće žele. Meni je najvažnije roman Frida djeluje uvjerljivo.

Koliko je autobiografskog u "Fridi ili o bolu"?

-To je teško odrediti. Naime, ja sam i sama imala dosta zdravstvenih problema pa mi se čini da sam možda imala "prednost" jer sam mogla uvjerljivije opisati neke osjećaje... Međutim, ni to nije sasvim točno, jer iskustvo nije nešto što presudno za literarno stvaralaštvo. Inače bi svi koji su iskusili nešto dramatično postali - pisci! Sigurno je da sam se djelomično identificirala s Fridom, jer kako bih inače ušla u njenu psihu i njene osjećaje? Ali to je samnom uvijek slučaj, po tome ovaj roman nije izuzetak.

Sudeći po Vašim odgovorima koje ste dali Igoru Lasiću u intervjuu "Feralu", problem sažaljenja će se nametnuti kao jedan od glavnih nakon čitanja Vaše nove knjige. 

- Pa ne slažem se baš s tim, nisam sigurna da će čitanje ovog romana izazvati prvenstveno sažaljenje nad Fridinom teškom sudbinom. Istina, imala je ogormne poteškoće u životu, dobar dio života provela je u krevetu, tako je i slikala (i zato je većina njenih slika malog formata) ali ona je i osoba kojoj se morate diviti. Frida Kahlo bila je borbena, odlučna, snažna ličnost koja nije dopustila da joj bolest do kraja odredi život. Svojim slikarstvom težila je komunikaciji i razumijevanju. U vezi nje prvo mi pada na pamet divljenje a ne sažaljenje.

Kako se Vaša nova knjiga nastavlja na prethodne? I knjiga "Oni ne bi ni mrava zgazili" puna je boli. Da li je na neki način ona neka vrsta uvoda u priču o Fridi? Ili je bol stalna tema?

- "Oni ne bi ni mrava zgazili" je, nadam se, moja posljednja knjiga u trilogiji o ratu - prve dvije su "Balkan Expres" i "Kao da me nema". U tom smislu, Frida se prije nastavlja na romane nego na knjige eseja. Rat, ratni užasi i ranti zločini su posebna tema, također o boli, ali prije svega o zlu. Sve tri knjige, iako žanrovski različite postavljaju pitanje: kako je moguće da ljudi čine toliko zla jedni drugima? Odakle dolazi zlo, jesu li ti ratni zločinci neki monstrumi ili obični ljudi?

Ako dozvolite, primetio bih da su Vaše knjige žanrovski vrlo širolike, ali i nekako žanrovski neodredive. Dok sam čitao knjigu "Oni ne bi ni mrava zgazili" - čitao sam je kao zbirku pripovedaka, iako po nekim strogim pravilima ona to nije. Da li uopšte razmišljate dok pišete o žanru ili je to manje bitna stvar? Kakav stav imate prema žanru "dokumentarna proza"? Kom "žanru" pripada "Frida ili o boli"?

- Za mene je "Frida" roman i tako ga treba čitati. "Kao da me nema" na primjer je dokumantarni roman, temelji se na opsežnom istraživanju dokumenata o silovanjima, na intervjuima sa silovanim ženama - ali priča kao i glavni lik su izmišljeni utoliko što se opisani događaji nisu dogodili samo jednoj ženi, nego više njih. Eseji su nešto treće, oni su posve dokumentarni. Žanr je bitna stvar utoliko što su eseji angažirano novinarstvo, dok u romanima propitujem neke stvari koje u esejima ne mogu...

Da li biste čitaocima "Reza" otkrili šta je ono na čemu trenutno radite?

- Trenutačno ne radim ozbiljno na nekom većem tekstu. Roman sam završila prije svega nekoliko mjeseci, pa sada razmišljam o novoj knjizi eseja.

Slavenka Drakulić je rođena u Rijeci 1949. godine. Završila je studije komparativne literature i sociologije u Zagrebu. Objavila je romane: „Hologrami straha“, „Mramorna koža“, „Božanska glad“, „Kao da me nema“, kao i pet nonfikcionalnih knjiga: „Smrtni grijesi feminizma“, „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“, „Balkan ekspres“, „Kafe Europa“ i „Oni ne bi ni mrava zgazili“. “Knjige u kojima amalgamira sociološke metode istraživanja i beletrizirane primere ličnog iskustva doživele su velik internacionalni uspeh i dospele na liste bestselera u svetu“, beleži zagrebački izdavač „Profil“ koji objavljuje sabrana dela ove spisateljice. „U knjigama koje je objavila devedesetih i u ovoj deceniji dominira tematika vezana za raspad Jugoslavije,problematizovanje ratne krivice, te analiza društvenih i političkih prilika u novonastalim zemljama. Nonfikcionalne knjige Slavenke Drakulić izvanredan su primer politološke i sociološke analitičnosti, feminističkog angažmana, savremenog promišljanja društvenih problema, ali i vrsnog književnog stila.“

Mića Vujičić