Kredenac iz "Pučine"
Jovan Hristić: Pozorišni referati; Nolit, 1992.

Čini mi se da sam prepoznao kredenac iz davne "Pučine" – primećuje Jovan Hristić, pišući o scenografiji jedne od postavki "Balkanskog špijuna". Otvoriti antikvarno izdanje njegovih "Pozorišnih referata", treću knjigu iz četvorotomnog ciklusa "Pozorište, pozorište", o predstavama čije su premijere padale između 1981. i 1986. godine, znači pronaći veličanstveni teatar na pločniku. Duhovite, pronicljive i oštre hronike, iz pera erudite, dramskog pisca, esejiste i pesnika, premijerno su objavljivane u časopisu "Književnost" (rubrika nazvana po eseju Rastka Petrovića, bez znaka uzvika). "Neka mi mudri novi, noviji i najnoviji kritičari ne pričaju o tome kako "tekst" nema nikakve veze sa životom pisca – sem ako Džojs, pišući pisma svojoj Nori Barnakl (koju je voleo koliko zbog njenih sisića i drugih -ića, toliko i zbog toga što je bila imenjakinja junakinje njegovog omiljenog dramskog pisca, Ibsena), nije sam sebe pretvarao u tekst, što je malo verovatno ako uzmemo u obzir obilje pojedinosti u njegovim pismima, koje su pre projekt seksualne akcije, nego semioloških istraživanja", piše Jovan Hristić, opisujući postavku komada "Pisma Nori". U pauzi litvanske predstave na Bitefu 1984, Jan Kot mu šapne: "Ovo je božja kazna za socijalistički realizam", dok ga drama Todora Manojlovića podseća na Opatiju, 1957. ili 1958. Bila je prošla ponoć, u restoranima više nije mogla da se dobije večera, pa se popeo u hotelsku sobu, doneo smokve koje je tog dana kupio na pijaci i podelio ih sa Todorom Manojlovićem. Stari pesnik je tada svojim krhkim i istanjenim glasom govorio Dantea na šetalištu kraj mora.