Ako u knjizi Mađarska rečenica Andreja Nikolaidisa bude pomenuta konzerva sardina
– likovi će do kraja sigurno dotaći pitanje smaka sveta. Crnogorski književnik,
ovogodišnji dobitnik nagrade „Meša Selimović“ u Tuzli, ispisuje
roman od stotinu stranica, na temu izbeglištva, u jednoj jedinoj rečenici.
„Činilo mi se da je to najbolja forma za ono što
sam naumio ispričati“, kaže Andrej
Nikolaidis za NIN. „Čovjek misli o
mrtvom prijatelju, u vozu kojim iz Budimpešte putuje za Beč. Pripovijedanje ima
ritam putovanja vozom. Kada u Beč stigne, tu je tačka. I još poneki razlog, o kojem
bi bilo neukusno govoriti. Na kraju knjige sam, zapravo, objasnio svoju ekonomiju
interpunkcije, da tako kažem.“
Glavni junak seća se prijatelja Džoa koji je izvršio
samoubistvo. Umetnik, apatrid „porcelanskog duha“, iz Sarajeva je izbegao u Ulcinj,
svestan da se život počinje jednom, a da se samo kraj može odložiti mnogo puta.
Poput svih izbeglica, osuđen da ide napred i gleda unazad. Čitavo življenje video je kao niz intimnih mikrokrajeva
svega…
Onako brzo kako promiču prizori koje vidimo kroz
prozor kupea, tako se ređaju krhotine Džoovog života. Uz prugu, bacaju se „otpaci
umetnosti, filozofije, politike“.
U biblioteci nestalog oca, s potrebom da se iskrade
iz sveta, i znanjem da pridruživanje mnoštvu znači sigurnu smrt, opsesivno ide za
tragovima Valtera Benjamina, završavajući izgubljeni rukopis mislioca koji je stavio
tačku na svoj život.
Igra s dužim formama, bez usputnih stajališta,
uvek je izazov za autora. Često se događalo da čitalac otvara romane napisane u jednoj rečenici poput
sardina: da nekoliko puta vraća otvarač na početak, dok neosvojiva i načeta konzerva
klizi iz ruku. No, Nikolaidis (1974) uspeva da održi ritam, nalik uljuljkivanju u udobnom sedištu
vagona, pa ni ne primećujemo da u prozi nema prekida.
Zato Mađarska
rečenica (izdavač: Beton) nije eksperiment. To je delo o našem dobu. O vremenu u kome se pliva sa šlaufom nostalgije i
melanholije, a tone u masi i paranoji.
(NIN, 7. decembar 2017.)