Intervju: Biljana Radić-Bojanić, autorka knjige „Neko za
chat!?“
Chat trnci u
prstima
Septembra 1973. godine mreža je prvi put počela da se koristi u
privatne svrhe. Tada se u Brajtonu, u Engleskoj, održavala konferencija o
slanju poruka preko Atlantskog okeana i tim povodom je uspostavljena veza
između ovoga grada i Virdžinije u Americi. Kada se konferencija završila,
Klajnrok, jedan od američkih naučnika, vratio se kući pre ostalih i shvatio da
je zaboravio brijač. Smesta se priključio na mrežu, računajući da je s one
strane još uvek neko od njegovih kolega-zemljaka. I bio je! Lari Roberts,
priključen na mreži u Brajtonu, primio je poruku – poruku koja će, pored
hiljada sličnih, od interneta, mreže stvorene u svrhe nauke i odbrane, stvoriti
nešto sjajno ali sasvim drugo. Anegdota o zaboravljenom brijaču može se pronaći
na početku knjige “Neko za chat!? Diskurs elektronskih ćaskaonica na engleskom
i srpskom jeziku” Biljane Radić-Bojanić, temeljnog esejiste i naučnika, inače
asistenta na odseku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu koji je i
objavio ovu knjigu zajedno sa „Futura publikacijama“.
Napisali ste knjigu o elektronskim ćaskaonicama. Recite mi da li je moguće da je
čitav ovaj fenomen nastao zbog jednog zaboravljeniog brijača?
Zaboravljeni brijač je više bio povod za ćaskanje nego razlog, želja
naučnika da testiraju nešto čije su granice tek počeli da spoznavaju. Ova
anegdota prvenstveno govori da i na marginama velikih stvari mogu da nastanu
još veće, kao što je ovde odbrameni sistem SAD-a potpuno nenadano lansirao elektronsko
ćaskanje, jednu od glavnih razbibriga i zabava današnjice. Naučnici su hteli da
naprave sistem za komunikaciju u slučaju raketnih i nuklearnih napada, a kao
nusproizvod su dobili sistem za sopstvene neformalne razgovore i razmenu ideja,
čiji se osnovni principi i danas koriste širom sveta.
Proučavajući internet komunikaciju verovatno ste došli do odgovora na
pitanje zašto je – ili zbog kakvih društvenih okolnosti – došlo do ovakve
ekspanzije elektronskih ćaskaonica.
Kompjuteri su počeli da se koriste osamdesetih godina, devedesetih su
postali hit, a istovremeno internet je postao veoma raširen. Ako se ove
okolnosti spoje sa nezadrživom ljudskom željom za komunikacijom, onda je jasno
da su korisnici morali da pronađu načina da spoje dve strasti – internet i
komunikaciju. Svi su želeli da sa nekim podele svoje ideje i razmišljanja,
otkrića i misli, pa su se internet i njegove nepregledne mogućnosti lepo
uklopile u druge globalne trendove i pospešile pretvaranje naše planete u
globalno selo. Tako daleko, a opet blizu.
Koliko je chat promenio engleski i srpski jezik, a na koji način
menja sam način komunikacije?
Elektronsko ćaskanje nije toliko promenilo engleski i srpski jezik u
vanelektronskih situacijama koliko se strahuje. Pre će biti da su sve
neformalne osobine, ponekad i nepismenost, iz stvarnog života prešli u
elektronski i tu počeli da žive neovisno o svojim korenima. Konvencije koje su
se razvile u elektronskoj komunikaciji jedino su se dosad prelile u svet
komunikacije SMS-om, koji je opet umnogome srodan ćaskanju. Osim toga, ne može
se ni reći da ljudi koji više vremena provode u elektronskom svetu,
sajberspejsu, umanjuju svoj doprinos drugde. Uprkos tome što je mnogima ćaskanje
preraslo u strast, ne može se osporiti činjenica da opet ti ljudi žele da
ostvare i neke druge vrste kontakta osim elektronskog i da čvrsta prijateljstva
sklopljena na internetu često prerastaju i u prijateljstva licem u lice. Kao
što rekoh, ljudska želja za komunikacijom je snažna sila kojoj malo šta može da
stane na put.
Vaša knjiga otkriva da ste zarad prikupljanja materijala dosta vremena
proveli u chat sobama. Da li vi četujete? Da li vam se možda zbog toga
nametnula ova tema?
Kod mene se desila obrnuta stvar. Zbog rada na ovoj temi ja sam provodila
mnogo, mnogo vremena na internetu, može se čak i reći da sam u tom periodu svog
života postala zavisna od ćaskanja. Ipak se mora priznati da ima nešto
hipnotičko u dinamici, inovativnosti i nepredvidivosti ćaskanja što me tada
zarobilo. Danas ne provodim toliko vremena u ćaskaonicama zbog porodičnih
obaveza, ali uvek su mi dragi trenuci kada uspem da se iskradem na pola sata i
osetim trnce u prstima, jer to je osećaj koji ništa drugo ne može da zameni!
Mića Vujičić