Pisac čuvene Knjige
mrtvih filozofa otkriva NIN-u kako je napisao svoj prvi roman Teatar
pamćenja i zašto suočavanje sa smrću u vreme duboke strepnje može da
bude ključ opstanka
Šta učiniti kada vas usred
pandemije uhvati strah od smrti? Da li je pametno odabrati za čitanje baš Knjigu
mrtvih filozofa Sajmona Kričlija, sačinjenu od kratkih tekstova o
životima mislilaca i načinima na koje su napuštali svet, „živopisni katalog“ u
kome se opis čina umiranja povezuje sa njihovim osnovnim idejama...
Delo ranije objavljeno u
izdavačkoj kući Gradac, u prevodu Aleksandra V. Stefanovića, sažima, na primer,
biografiju Stratona (datum rođenja nepoznat, umro 270 p. n. e.): „Priča se da
je Straton postao toliko mršav da kada je umro nije ni osetio“, ili Demetrija
(datumi nepoznati): „Umro od sudbonosnog gujinog ujeda.“ Ponekad je odlazak
zagonetka, kao kod Parmenida (515 – ? p. n. e.). Bit njegove novine u
metafizici je u razlici između bića, „opisanog okruglo kao lopta, i nebića,
koje po svoj prilici nije kao lopta. Nemamo podataka kako je Parmenid iz jednog
prešao u drugo stanje.“
Znamo za legendu o
Empedoklu (490–430 p n. e.). „On se bacio u Etnu u odeći za svečane prilike
kako bi potvrdio glasove da je postao božanstvo. Međutim, istina je otkrivena
kada je jedna njegova papuča, koju je plamen izbljuvao, nađena na padini
vulkana.“
Kakva je danas uloga
filozofije i da li bi neko obratio pažnju na filozofa čak i ukoliko bi skočio u
krater – upitali smo olako, svesni da bismo mogli da prođemo kao tragičar Eshil
(takođe svrstan u mudrace), kome je orao navodno ispustio kornjaču na ćelavu
glavu, pomislivši da je kamen.
„Mislim da postoji ogromno
interesovanje za filozofiju“, odgovara Sajmon Kričli u razgovoru za NIN. „Mogu
da ukažem na mnoge činjenice koje govore tome u prilog, ali ako bi trebalo da
navedem samo jednu, to bi mogla da bude kolumna nazvana Kamenkoju
deset godina uređujem u Njujork tajmsu. Imamo veliku i vernu publiku. Internet
je bio grozan za određena polja istraživanja i delatnosti, recimo za književnu
kritiku, ali dobar za filozofiju. Sada mnogo više ljudi čita filozofska dela
nego kad sam ja bio mlad. Ne mora nijedan filozof da skače u Etnu da privuče
pažnju.“
U
najnovijoj kolumni Filozofirati znači učiti kako umreti, sa
podnaslovom „Suočavanje sa smrću može biti ključ našeg oslobađanja i opstanka“,
razmišljao je upravo o pandemiji, o filozofima što od davnina imaju dugu,
mučeničku romansu sa socijalnom distancom. Čovek pomisli na Diogena. „Živeo je
u buretu, tumbajući se u njemu po vrelom letnjem pesku. Navikao se na hladnoću tako što bi preko zime grlio statue
prekrivene snegom.“
Može li iskustvo biti od
pomoći u danima duboke strepnje? Odgovor je sličan onome datom u uvodu Knjige
mrtvih filozofa. Zadatak filozofije je da nas obuči za umiranje. I tamo
pominje Montenja, uz opis običaja Egipćana da prilikom marljivo pripremanih
svetkovina prikažu ljudski kostur. „U gozbenu prostoriju ovu pratio je čovek
koji bi prisutnima doviknuno: Pijte i veselite se, jer kada budete mrtvi, ovo
će biti vaša slika.“
Sajmon Kričli, kako sam
navodi na kraju kataloga: „(1960–?): Odlazi gonjen medvedom“ – autor je dela o
Hajdegeru, Deridi, samoubistvu, humoru, fudbalu, grčkoj tragediji, Dejvidu Bouviju...
Ali i jednog romana: Teatar pamćenja. Otkuda ideja za fikcijski
debi?
„Ideje
nikada ne počinju, zar ne?“, pita. „Bio sam opsednut knjigom Veština
pamćenjaFrensisa Jejtsa još kao student sredinom osamdesetih godina prošlog
veka i imao sam srž književnog koncepta o Mišelu Aru možda 2004, kao fragment
napisan na pola stranice. Završivši rad na knjizi o Hamletu sa Džejmisonom
Vebsterom 2011. ili 2012, pronašao sam taj fragment i onda se knjiga takoreći
sama pisala, prilično brzo u prvoj ruci. Posle sam proveo dosta vremena
uređujući i preuređujući je, da bih je potom sakrio od samog sebe na nekoliko
godina. Zapravo, nisam hteo da objavim roman. Morali su da me nagovaraju.“
Počinje
smrću francuskog filozofa Mišela Ara tokom paklene letnje vrućine. Kutije sa
njegovim neobjavljenim rukopisima stižu u kabinet Sajmona Kričlija, glavnog
junaka.
„Namerno se igram
autobiografskim postupkom. Mnogo je istinitog, nešto od toga vrlo je intimno,
nešto izmišljeno. Neću reći šta je šta.“
U kutijama, obeleženim znakovima
zodijaka, nalazi puno zanimljivih stvari, poput beleški sa Sartrovih predavanja
o etici i marksizmu, ili impresivne mape prirodnih katastrofa, sa detaljnim
pregledom putanje uragana. Ipak, najviše ga privlači kutija sa znakom ovna.
Shvata da je Ar šezdesetih godina proučavao fenomen teatra pamćenja.
Otkud da je posle tolikih
filozofskih dela odlučio da se ovim problemom pozabavi u fikciji?
„Ne
postoji odluka!“, ponavlja Sajmon Kričli. „Bio sam preokupiran idejom
mnemoničkih tehnika posle čitanja Jejtsa, pogotovo pošto sam shvatio da
Hegelova Fenomenologija duha može da se razume kao teatar
pamćenja. Kasnih osamdesetih biće to moja doktorska disertacija, dok se planovi
ne budu promenili. Fikcijsku formu pronašao sam mnogo kasnije, a korišćenje
poluautobiografskog pripovedanja donelo mi je osećanje slobode. Čitanje
Kasaresovog Morelovog izuma i Heteronima Fernanda
Pesoe izuzetno su uticali na mene i bili od velike pomoći. Ali mnogo toga
opisanog u knjizi stvarno se dogodilo. Reč je o mestima gde je istina čudnija
od fikcije.“
Pripovedač
se ne štedi. Umire, halucinira, premišlja se da li da ode da mokri ili ne. Ali
priču o sopstvenoj nesreći i amneziji povezuje sa pitanjima znanja i
zaboravljanja. Kreće od grčkog pesnika Simonida. Dok je deklamovao pesmu, pala
je tavanica. Poginuli su svi osim njega. Premda nije bilo moguće identifikovati
tela, Simonid je uspeo da prizove u sećanja tačan raspored sedenja pre
katastrofe. Nastala je ideja pozorišta sećanja..
Saznali
smo da nije samo Seneka bio kadar da izgovori dve hiljade imena po datom mu
redosledu. „Na žurci u Stokholmu, ja sam jednom upoznao Šveđanina što je mogao
da otpeva pesme svih švedskih predstavnika na Pesmi Evrovizije.“
Idući
za renesansnim pokušajima Đulija Kamila da zaista napravi drveno pozorište, gde
bi sa pozornice usamljeni posmatrač zurio u slike postavljene u gledalištu,
ispunjenom raznolikim i upečatljivim figurama, nejasnim detaljima i
dekoracijama – lik Kričli odlučuje da načini takvu građevinu i vrati sećanja.
Ispita sopstvene granice, ali i granice kosmosa.
„Oduvek
sam pokušavao da eksperimentišem formom u knjigama, a na odluku da se okušam u
fikciji verovatno je uticalo prijateljstvo sa Tomom Makartijem. Bili smo u čudnoj organizaciji International Necronautical Society
(Međunarodno nekronautičko društvo) i on je pisao sjajne romane,
naročito Men in Space i Remainder. Odlučio sam da napišem nešto manje sjajno.
Odvezao mi je jezik.“
Praveći inventar po zaostavštini,
primetili smo da je Ar slagao kartice o životima mislilaca, skicirajući živote,
upravo onako kako je nastala Knjiga mrtvih filozofa.
„Apsolutno“, potvrđuje
Sajmon Kričli. „Namerno sam to napravio. Volim da gradim male puteve, ponekad
skrivene, između svojih knjiga.“
Zato nije čudno što smo
posle opisa Arovog odlaska u romanu Teatar pamćenja okretali
poslednje stranice Knjige mrtvih filozofa, imajući utisak da smo za sličnu smrt
već negde čuli? Dominik Žaniko (1937–2002): „Ujutro 18. avgusta 2002. u Ezu na
Azurnoj obali, u Francuskoj, Žaniko je umro od srčane kapi nakon plivanja.“
„Nije čudno! Dobro ste
uradili!“
A da li je izbor za čitanje
u doba pandemije bio dobar – pokazaće vreme. Dotle ćemo lupati glavu šta se
krije iza Arkelajevih zagonetnih reči, te jedine sačuvane rečenice, pošto su
izgubljeni svi njegovi drugi spisi.
„Hladnoća
je jedna obaveza.“
(NIN, 28. maj 2020)