Tragajući za neodoljivim junakom romana Đerđa
Konrada, pronašli smo odgovore na pitanja šta danas znači reč tiranija, ko je
pravi diktator i da li je kapitalizam mrtav
Ponekad se dogodi da gledalac posle odgledanog filma poželi da ostane u
svetu junaka koji ga je nečim kupio i da kopa po internetu pokušavajući da
produži užitak. Ali tamo nalazi isključivo trivije vezane za život glumca što
ga je igrao, pa brzo odustane. Izmišljeni svet sruši se kao kula od karata.
Ivan Selenji – ime je lika iz romana Đerđa Konrada Pomračenje sunca, na brdu (izdavač: Arhipelag; prevod: Arpad
Vicko), koga sam ipak pokušao da pronađem pošto sam čuo da stvarno postoji. Na
179. stranici, pripovedač ga pita kakav je Njujork, a Selenji, „opasan
kosmopolit“, odgovara: „Ako u Njujorku negde odsedneš, a imaš dosta para u
džepu, može ti se desiti da se usred noći probudiš, ne možeš da spavaš jer
nemaš lava. I može se desiti da ponukan ovom mišlju siđeš na ulicu i, Božja je
moć beskrajna, kupiš negde, i to ne baš preterano daleko, lava i povedeš ga
kući, na povocu.“
Hm, misli se narator, zašto se ovaj čovek ne bavi književnošću...
Selenji je mađarsko-američki sociolog. Rođen je 1938. godine u Budimpešti,
gde je diplomirao ekonomiju, a potom studirao na Berkliju. Bio je profesor na
univerzitetima u Kentu, Australiji, Viskonsinu, Njujorku, Kaliforniji. Na Jejlu
je predavao političke nauke i u dva mandata bio šef katedre, da bi 2010. postao
dekan Njujorškog univerziteta u Abu Dabiju.
Kad smo ga pronašli, setili smo se kako je u romanu opisan njihov prvi
susret na konferenciji. U prvi mah, pisac, kao i o većini prijatelja, pomisli
da je odbojan. „Ne vadeći lulu iz usta, uputio mi je pitanje: Da li vi pripremate
nekakav survey?“
„Premda moje ime mnogo puta može da se pronađe u Konradovim rukopisima,
nisam bio njegov književni junak“, odgovara Ivan Selenji u razgovoru za NIN.
„On prepričava razgovore koje smo imali kao bliski prijatelji u različitim
prilikama. Jednom me jeste upitao zašto toliko volim Njujork. Odgovorio sam da
Njujork živi 24 sata i u šali dodao da ako hoćeš da kupiš lava u ponoć – možeš
to da učiniš. Citirao me je doslovno, to nije fikcija. Njujork nije lak grad za
život, ali jeste najfascinantniji među mnogim gradovima koje sam posetio.“
Scena sa lavom tera nas da se zapitamo šta se danas događa sa
kapitalizmom.
Kaže da su kapitalizam sahranjivali više puta. „Ali ne samo da je
preživeo, već se podmladio. Šumpeter je to nazvao ’kreativnom destrukcijom’.
Danas imamo višestruku svetsku krizu (što utiče i na ’socijalističku’ Kinu).
Kriza uzrokovana virusom korona pojačala je cikličnu recesiju, koja je morala
da usledi posle decenijske ekspanzije, i uz to produbila političke
kontradiktornosti. Amerika je sad tu u ’vođstvu’, i argumentovano bi se moglo
tvrditi da je tako zbog politike Donalda Trampa.“
U vreme kada je pisao svoj prvenac, sredinom šezdesetih, Đerđ Konrad
(1933–2019) živeo je u garsonjeri, s jednom sobom i čajnom kuhinjom. Našao je
posao u institutu za urbanizam. On i Ivan Selenji počeli su u Pečuju i Segedinu
čuvena urbano-sociološka istraživanja. U Pomračenju sunca, na brdu govori kako
je ulazio u računarski centar onako kako se stupa u crkvu i pitao se kakve su
međuzavisnosti između društvenog sistema i sistema naselja.
Tumarali su po Mađarskoj. „Karijeristi-laktaši su se jagmili za nove
stvari, alternativci su tragali za starim, na buvljoj pijaci.“ Odlazili su iz
glavnog grada, tražili sagovornike. „Šetnja je prvorazredna metoda rada urbanog
sociologa, rekao je Ivan.“ Trebalo je imati oko za detalj. Primetiti retrovizor
ispred prozora, „tik iznad belim platnom presvučenog jastuka“, da bi vremešna
gospođa, čije su oko zapazili u ogledalu, nakon što se umori, nastavila da
osmatra ko se kreće ulicom.
Podatke su unosili u stari, džinovski kompjuter, začuđeni rezultatima.
Mislili su da u računarskom programu postoji greška.
„Primetili smo da su u socijalističkoj Mađarskoj nejednakosti generisane
uglavnom redistributivnim praksama države i da su neprivilegovani bili
prinuđeni da se oslone na tržišne sile kako bi nekako sastavili kraj s krajem“,
objašnjava Selenji. „U kapitalističkoj tržišnoj ekonomiji najveće nejednakosti
su generisane tržišnim silama, a umanjuju se državnom redistribucijom bogatstva
kroz sistem socijalne zaštite. U socijalističkoj Mađarskoj bilo je suprotno.
Kad govorim o razlici između socijalizma i kapitalizma, moje je polazište Janoš
Kornai. Prema njegovom mišljenju, socijalizam je sistem u kom su sredstva za
proizvodnju u državnom vlasništvu, ekonomija je integrisana preraspodelom, a
marksističko-lenjinistička partija drži politički monopol. Kapitalizam je
ekonomski sistem gde su sredstva za proizvodnju pretežno u privatnom
vlasništvu.“
Išli su iz mesta u mesto, videli sve i svašta, pa smo se zapitali o čemu
Selenji razmišlja dok posmatra puste gradove tokom pandemije.
„Depresivno.“
U proleće 1974. iznajmili su seljačku kuću u Čobanki, seocetu nedaleko
od Budimpešte. Tu su zajedno napisali društveno-teorijsku knjigu Putevi inteligencije
do klasne vlasti. Planirali su da je objave u inostranstvu, a pisali tajno,
sedajući na smenu za pisaću mašinu.
Đerđ Konrad napominje da nije bio duhovit tip poput Vaclava Havela.
Havel je prislušne uređaje, pronađene u stanu, odmah izneo na najlon-pijacu i
prodao. Ipak, u razgovoru, mađarski je pisac saopštio supruzi da se u vitrini,
u majčinoj sobi, u srebrnoj posudici za šećer, ispod šećera, nalazi jedan
ključ. Prilikom prve premetačine stana, policajci su se prvo tamo uputili,
prosuli šećer i uzeli ga. Bio je siguran da ga prisluškuju! Osetljive stvari su
od tada ispisivali na ceduljicama i bacali ih u ve-ce šolju.
Ubrzo su uhapšeni. Našem sagovorniku nije bila od koristi jednokratna
dozvola za izlazak u Jugoslaviju. Na granici su ga skinuli sa večernjeg voza za
Beograd. Pre toga ih je namučio! Agenti zaduženi da ga prate morali su da sede
sa njim i u sauni. Selenji je uživao, a oni su zamalo umrli od vrućine.
Čitalac Konradovih romana i eseja nauči da prepozna tiraniju. Čuveni su
opisi pretresa, kad je major, u pratnji četvorice, vireći u piščeve beleške,
saopštio: „Kao da ste suvi list, tako ću vas zdrobiti u šaci.“ Major je bio
nervozan i pedantan čovek. „Hvalio se da će napraviti red u mom ormanu u kojem
sam držao rukopise.“ Strogim je glasom zamerio deci što su zamrsila resice na
rubu tepiha.
Podvlačimo dve rečenice iz Pomračenja
sunca, na brdu. „Koliko je samo svaka tiranija uvredljiva! Čini razna zla,
uništava sve čega se dotakne, ali ako na to bude upozorena, sva se raspomami u
svojoj uvređenosti.“ Ili: „Svetinja države ovde nije bila otelotvorena samo u
liku šefa policije, nego i običnog kućepazitelja.“
Zar to nisu definicije tiranije?
Ivan Selenji ističe da pokušava da ne koristi reči „tiranin“ ili
„diktator“, jer je reč o terminima sa već učitanom vrednošću. „Bilo je epoha
socijalizma u kojima se funkcionisalo na diktatorski način, a na čijem čelu se
nalazio ’tiranin’. U svom najvećem delu takva je bila staljinistička Rusija ili
maoistička Kina. No, neke socijalističke zemlje bile su paternalističke.
Recimo, Titova Jugoslavija ili Kadarova Mađarska posle 1963. Do sada još nismo
videli primer ’demokratskog socijalizma’. Kapitalizam često ide uz diktaturu i
koristi metode tiranije (pomislite na Čile pod Pinočeom), ali postoji više
primera kapitalističkih ’liberalnih demokratija’.“
Naposletku, autora knjiga o vrstama postkomunističkog kapitalizma,
stvaranju potklasa u evropskim tranzicionim društvima i novim vladajućim
elitama, člana Američke akademije nauka i umetnosti, pitamo o današnjoj poziciji
intelektualaca u društvu.
„U svim zemljama, s čijim prilikama sam iole upoznat, intelektualci su u
stanju konfuzije. Mnogi intelektualci nisu ostali imuni na rastuće
etnonacionalističke ideologije. Naročito ih ima među veoma mladim ljudima. Neki
se vraćaju radikalnoj levici, ali liberalizam je daleko od izumiranja“, kaže
nam Ivan Selenji.
Mića Vujičić (NIN, 6. avgust 2020)
Foto: Daniel Kovalovszky