Vlado Bulić, književnik
Jedna sasvim lična priča
Nagradu “Jutarnjeg lista” za najbolje
prozno delo napisano u Hrvatskoj tokom 2006. godine dobio je mladi hrvatski
pisac Vlado Bulić (Split,
1979), za roman prvenac “Putovanje u srce hrvatskoga sna” koji je objavio
zagrebački AGM. Pojava romana “Putovanje u srce hrvatskoga sna” – “jedne sasvim
osobne priče” pripovedača Denisa Lalića – otkrilo nam je da je isti taj Vlado
Bulić i najčitaniji hrvatski bloger, upravo onaj koji je na index.hr pisao
čuvenu “Pušionu”, pod pseudonimom Denis Lalić.
Vlado, kritičari kažu da je vaš roman
“Putovanje u srce hrvatskoga sna” prvi blog bildungsroman. Dakle, blogerska priča
o odrastanju, sazrevanju Denisa Lalića. Da li biste čitaocima u Srbiji do kojih
knjiga još nije došla otkrili ko je Denis Lalić?
Da za početak
odvojimo te dvije strani. „Pušiona“ koju potpisuje Denis Lalić je ukoričena
zbirka blogova/kolumni, a „Putovanje u srce hrvatskoga sna“ roman u kojem je
Denis Lalić glavni lik. Tako da ne bih stvar dodatno komplicirao pričom o blog
romanu. Ne znam uopće što bi to bio blog roman. Samo su
se mediji dosta površno prihvatili tog “blog”, jer je to, eto, nešto novo.
Što se Denisa Lalića tiče, za mene su
stvari tu jako jednostavne. Pod tim sam pseudonimom pisao “Pušionu” i
iskoristio ime za glavnog lika u romanu koji je bloger. Iz svega toga iskaču
neka pitanja koja se ne tiču same književnosti, nego onog oko književnosti, ali
na ta pitanja bi trebalo da odgovaraju kritičari i znanstvenici koji se time
bave. Moj je posao pisanje.
U romanu opisujete devedesete. To je
prvi roman koji govori o tome kako se rat iz devedesetih reflektovao na generacije
rođene krajem sedamdesetih. Kakav im je beleg ostavio?
To je isto
etiketa koja je došla izvana, to “generacijski”. Ljudi iz medija zaduženi za
književnost vole tako postaviti stvari. Staviti stvar u neku ladicu, jer im je
onda lakše proizvesti sam tekst o knjizi. Znaš kako to ide: Aha, ovo spada u tu
ladicu, onda dvije kartice o ladici, onda kartica o fabuli, pa neki zaključak i
posao gotov. Naravno, čast iznimkama.
Nije mi bio cilj
postati glasnogovornik nekakave generacije (mislim da se to i ne može) nego
ispričati jednu sasvim osobnu priču. Utoliko se i na to pitanje o biljegu koji
je rat ostavio ne može jednostavno odgovoriti. Na meni je taj rat ostavio
ožiljke i jebem mu mater uzduž i poprijeko sto puta. S druge strane, gomila
ekipe mojih godina brije na to kao na najsvjetliju dionicu naše povijesti,
veliku pobjedu i tako dalje. Nema ni univerzalne ni “generacijske” istine, ja
sam ovdje iznio svoju.
U podnaslovu
vašeg romana stoji odrednica: sedam linkova na jedan blog. Kako je “tehnika” bloga
uticala na vaš roman?
Ne razumijem baš
točno što bi bila “tehnika bloga”. Od momenta kad je krenula, nastalo je oko
400 „Pušiona“ i nisu sve pisane istom “tehnikom”. Nisu ni poglavlja romana. I „Pušiona”
i roman nastajali su u periodu od oko četiri godine i s njima sam i ja nekako
sazrijevao. Utoliko nema nekog kompaktnog stila, ali volim misliti da se
primjeti neki napredak od prvih do posljednjih tekstova.
Mnogo je
blogera, ali retki dožive popularnost „Pušione“, koju ste pisali na sajtu Indeks.hr,
pod pseudonimom Denis Lalić. Kako iz ugla Vlade Bulića komentarišete uspeh (vašeg junaka!) Denisa Lalića?
Tu se dogodio
sretan spoj komercijale i nečeg što nije komercijala, ali što ljudi vole
čitati. „Pušiona” se u najboljim danima po broju čitanja nosila sa Davidom
Backhamom i Britney Spears što je i mene čudilo. S druge strane, samo
objavljivanje na naslovnici Indexa garantiralo je četiri-pet tisuća čitanja što
se zasigurno ne bi događalo da sam imao klasični blog na nekom blog-servisu.
Kažem, dogodio se sretan spoj Pušione i Indexa.
Mića Vujičić