Roman Simić, jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca mlađe generacije

Intervju uz koji ćete provesti noć

Prestižnu nagradu "Jutarnjeg lista" za najbolje prozno ostvarenje napisano tokom 2005. godine u Hrvatskoj osvojila je zbrika pripovedaka Romana Simića «U što se zaljubljujemo», objavljena u zagrebačkom «Profilu». Roman Simić je rođen 1972. godine u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studije komparativne književnosti i španskog jezika. Član je uredništva književnog časopisa "Quorum" i organizator i urednik "Festivala evropske kratke priče". Pre zbirke «U što se zaljubljujemo», objavio je takođe zapaženu kolekciju pripovedaka «Mjesto na kojem ćemo provesti noć».

Kako biste čitaocima u Srbiji ukratko predstavili pisca Romana Simića i poetiku iz koje se rađaju njegove pripovetke?

Huh. Pisca kao skromnog momka, koji pokušava pisati „sa strane“, pomalo mimo dominantnih hrvatskih književnih i inih priča, a opet do grla udrobljen u njih. Poetiku, pak, kao nimalo skromnu, koja vjeruje da se mora zagristi u srce, problema i čovjeka, u prostor koji je za mene ponajprije privatan a tek onda javan, najprije moj a tek onda bilo čiji drugi. I u to da se ne smije gristi nabrzinu i traljavo. Osim toga, što je ujedno i dimenzija ekološke osviještenosti ove poetike, kao pisac u svakom trenutku moram biti siguran da pišem o stvarima o kojima imam što za reći: šteta je papira potrošenog na knjige napisane samo zato da se bude književnik, o dragocjenom vremenu čitatelja da i ne govorimo...

Emociju iz vaših priča mnogi su uporedili sa tihom hemingvejevskom emocijom. Da li i vaše priče poručuju da se tehno-krutost trećeg milenijuma može pobediti jedino tihim, ali jakim osećanjima?

Kad kažem da prečesto zaboravljamo na one „bolje nas“, dolazim u opasnost da zazvučim poput new-age propovjednika, a to mi, vjerujte, nipošto nije namjera. Posve je jasno da svi mi nešto osjećamo, kao i to da nema recepta o tome što „bismo trebali“ ili što bi „bilo divno“ da osjećamo. U takve životne kuharice ne vjerujem. Ali ono u što vjerujem da mogu kao pisac i da svi skupa možemo kao ljudi jest tu i tamo baciti pogled na sebe, na to što i kako živimo, volimo, osjećamo... Što smo postali, u što smo se pretvorili. I da to možda može nešto promijeniti. Nije potrebno naglašavati da ta slika najčešđe nije ružičasta, naprotiv, krvava je - i svatko se s njom suočava onako kako može i zna. Jedino što ja želim jest podsjetiti; to je moj dio.

U jednoj od vaših priča junak je jedan od najpoznatijih savremenih hrvatskih književnika Zoran Ferić...

Osim što je izvrstan književnik i rijetko kvalitentna osoba, Zoran Ferić u Hrvatskoj je postao brend: brend za domaću književnu kvalitetu i brend za svako pisanje o bolesti, smrti, pedofiliji, brend za iščašeni crni humor koji ih uzemljuje... Brendiranje pisca najčešće je posljedica neke medijske akcije, koja piscu nešto donosi, a ponešto i oduzima – i ja sam baš o tome htio reći par stvari: kako mediji jedu i probavljaju književnost, kako se čitatelji povode za njima i kako na kraju svi zajedno postajemo društvo književnih bulimičara. Htio sam reći i da je Zoranovo pisanje puno više od one tri sastavnice na koje ga svode i da se za taj sadržaj moramo malo pomučiti. A to priželjkujem i svojoj nesretnoj publici. Malo gimnastike, znoja.

Dobili ste najveću nagradu za prozu u Hrvatskoj. Da li možete da živite od pisanja?

Da potvrdno odgovorim na ovo pitanje morao bih biti ili humoristični pisac, ili pisac znanstvene fantastike, ili opak satiričar. A budući da nisam ništa od spomenutog, moj odgovor može biti jedino veliko povijesno...

Mića Vujičić