Mira Furlan govori za „Yellowcab“ o svojim novim ulogama u filmu „Turneja“ Gorana Markovića i seriji „Vratiće se rode“

Između filma i stvarnosti

U ABC-ijevoj seriji „LOST“ („Izgubljeni“) poznata glumica Mira Furlan igra Danielle Rousseau koja šesnaest godina provodi „sama“ na prelepom, divljem, misterioznom i opasnom ostrvu. U devetoj epizodi prvog serijala Danielle prvi put sreće ljude. Kada joj saopšte da je već deceniju i po sama, izgovara prve reči: „Šesnaest godina. Zar je zaista prošlo već toliko?“

Ne znam da li ste primetili, ali u intervjuu „Nezavisnim novinama“ rekli ste kako ste zahvalni što vas nisu zaboravili jer je prošlo već šesnaest godina. „Isn't there some strange logic in it after all?“, pitate se na kraju svoje autobiorafije. Mislite li da je sve ovo sa likom koji ste igrali i vama zapravo samo slučajnost? Ispada da ste nesvesno ponovili njenu rečenicu. „Šesnaest godina, zar je već toliko prošlo...“

Mira Furlan: Je li sve u životu slučajnost ili je sudbina? Pitanje koje čovječanstvo pokušava razriješiti već milenijima... Što se krije u broju „16“? Trebali bismo pitati astrologe i numerologe. Što se mene tiče, ja naginjem stavu da je sve puka slučajnost. Bilo bi mnogo ugodnije vjerovati da ima netko velik i moćan tko nas sve voli, štiti, pazi i čuva. Ali bojim se da iznad nas postoji samo prazno nebo ispunjeno hladnim, indiferentnim zvijezdama. A mi smo dolje vrlo sami i vrlo, vrlo mali.

Pomenuta deveta epizoda „Izgubljenih“ nosi naslov „Solitary“. U englesko-srpskom rečniku piše da ta reč znači „zabačen, jedini, pust, usamljen“. Vaša junakinja upozorava ljude tek pristigle na ostrvo na crn dim koji kulja, nagoveštavajući nesreću. „Osećala sam se izgubljenom u onome što se zbivalo devedesetih, zato sam i otišla. Bio je to neki drugi svet, neki drugi ljudi koji su se sukobljavali, palili, žarili, bili u pravu ili u krivu, bili na na ovoj ili na onoj strani... Ali svi su bili toliko različiti od mene. Preplavilo me je osećanje izgubljenosti“, kažete u jednom razgovoru. Da li ste razmišljali o mogućoj metaforičnosti tog ostrva, povezanosti vaše sudbine i junakinje Danielle Rousseau dok ste snimali ili kasnije?

Zanimljiva je paralela između „mog slučaja“ u bivšoj domovini i „slučaja“ lika koji igram u „Lostu“. Pisci koji su smislili lik te žene, naravno, ništa nisu znali o meni ni o mojoj povijesti. Stvari se neki puta čudno poklope. To je sve. Ili je ipak posrijedi božja intervencija? Tko će ga znati... Možda se naprosto radi o tome da glumac nosi u sebi i sa sobom svoju prtljagu, u kojoj je spakirana njegova vlastita povijest i njegov život. Svakako mi je bila bliska ta „usamljenost“ i „izgubljenost“ o kojoj govorite. Oduvijek sam bila bolja u „solitary“ aktivnostima nego u zajedničim akcijama, od timskih sportova do nacionalno – etničkih grupiranja. To je stvar prirode, a, čini mi se, i količine poduzetih putovanja i pročitanih knjiga.

Tema filma „Turneja“ Gorana Markovića, koji upravo snimate, jeste upravo takvo jedno preplitanje...

Film mi je bio zanimljiv zbog mnogih svojih aspekata. On se bavi situacijom običnog čovjeka, u ovom slučaju čovjeka glumca, koji biva ubačen, protiv svoje volje, u situaciju rata. To je nešto s čim sam se vrlo lako mogla identificirati. Ono sto je u filmu zanimljivo je to da ne postoje čvrsto definirane granice između nas, glumaca, i likova koje igramo. Igramo se sami sa sobom, sa svojim imageima i svojim vlastitim „slučajevima“ i životima. To je, čini mi se, zdravo i duhovito. Osnovna stvar je naučiti kako da čovjek sam sebe ne uzima previše ozbiljno. Sve je ovo što nam se svima događa šala, ponekad prilično neslana. Ali ipak samo šala.   

Pojavićete se i u seriji „Vratiće se rode“. To je prva vaša serija u Srbiji posle „Boljeg života“.

Još uvijek smišljamo moj lik u seriji „Vratiće se rode“, tako da mi je teško o njemu za sada govoriti. Snimati na ovim prostorima je čudan osjećaj, to je ujedno povratak u prošlost, ali i suočenje, najčešće bolno i stresno, sa novom sadašnjošću. U mojoj je glavi ovoga časa previše dojmova koje još uvijek ne uspijevam posložiti i dešifrirati. Za to će trebati vremena. Ja sam ovdje samo gost, ma kako dobrodošao, ja i dalje ne pripadam, sada još manje nego ranije. Na ovim prostorima je nedvojbeno pobijedio etnički princip kao osnovni princip života. Za etnički indiferetne ili neopredjeljene ovdje i dalje nema mjesta. Bez obzira na to, želim svima sve najbolje. S nacionalnim svetinjama i etničkim grupiranjima ionako se neće moći još dugo. Sve će to vrlo brzo prebrisati nemilosrdni kapitalizam koji je već ušao na velika vrata u sve pore ovog društva. Što se mene tiče, ja zaista ne bih mogla reći što mi je antipatičnije: opsesija lovom ili opsesija nacijom. Ali neka ljudi samo biraju ono što ih veseli. Pod uvjetom da to što ih veseli ne uništava živote drugih ljudi, onih koje vesele neke druge stvari.

Mića Vujičić