Oto Oltvanji, autor romana „Crne cipele“
Ne nosim tuđe cipele
Beograd devedesetih godina. Bruno Kostić je stručnjak za
poslove koje niko ne želi: hvatanje supružnika u preljubi, praćenje fudbalera u
noćnom provodu ili obezbeđivanje mesta kojima to zapravo i nije potrebno. Ali,
kada naizgled rutinski a dobro plaćeni zadatak pođe po zlu, Bruno će se na
sopstveno iznenađenje naći na meti policije, vojske i podzemlja. I kao da to
nije dovoljno, ovu surovu kriminalističku priču dodatno će elementima horora i
naučne fantastike zakomplikovati misteriozne natprirodne sile koje Bruna prate
u stopu i čijeg prisustva će on postati svestan kada mu to najmanje bude
potrebno... Ovim rečima „Samizdat B92“ najavljuje roman „Crne cipele“ Ota Oltvanjija
(1971).
Stvorili ste detektiva Bruna Kostića. Kako izgleda deliti
sobu sa njim?
Oto Oltvanji: Citiraću drugara koji mi je, verovatno se ulagujući, udelio jedan od
najvećih komplimenata rekavši: "Bruno je faca". Ispod grube
spoljašnjosti, on je zapravo
nesiguran u sebe – konstrast koji retko uspeva kod likova. Možda je za svoje
poreklo previše intelektualan, ali ti izmišljeni privatni detektivi i onako su
skloni introspekciji, pravi mali filozofi-amateri, što umnogome olakšava naše druženje. Jedino moram da pazim da ga
ne naljutim, a mislim da već jesam, jer su nastavci njegovih avantura u drugom
planu.
Vaš glavni junak ne vidi granicu između stvarnosti i romana.
Da li se i vama ponekad čini da ta granica ne postoji?
Budući da sam, bar prema tvrdnji roditelja, prerano postao
surovi realista i skeptik, manje "budan sanjam" nego što bi se dalo
očekivati. To i nije tako loša pozicija za nekoga ko flertuje sa fantastikom,
jer mora utoliko više da se trudi da je približi drugima. U svemu što radim
krije se mukotrpan (i često neuspeo) pokušaj rekonstrukcije začudnosti koju sam
osećao kao dete kad god bih ušao u tuđi izmaštani svet. Snaga tog osećaja nedostaje mi više nego
bilo šta drugo iz tih dana.
Strah me je od slike „crnih cipela“ čiji se vrhovi stalno
– kao refren - vraćaju na stranice vašeg romana...
Ideja je nastala bezazleno, od niza impresija: Džarvis Koker
iz Pulpa, kao gost-voditelj u "120 minuta" na MTV-u, svojevremeno je
izjavio da kolege procenjuje zagledajući im cipele (i odmah pohvalio ukus Džona
Spensera čiji je spot najavljivao). Zatim, tu je naš licemeran običaj iz
devedesetih kada određeni lokali nisu puštali goste u patikama, često upravo
oni u kojima bi se uniformno sportski odeveni najbolje osećali. Treće, svesno
sam odustao od najočiglednijeg statusnog simbola tvrdih momaka,
"belih" i "crnih" šešira Džona Forda, jer je prilično
rabljen i u današnje vreme krajnje nepraktičan. A tu je i onaj sjajan engleski
izraz, "Kako bi se osećao u mojim cipelama?" (kod nas:
"koži"). Iako se zanosim idejom da lako saosećam sa drugima, fizički
mi je uvek bilo teško ući u tuđe cipele.
Nedavno ste na svom sajtu „izjavili ljubav“ Veroniki
Mars. Pored toga što uživate u avanturama ove tinejdž TV detektivke, koje još
pop proizvode konzumirate ovih dana?
Ne mogu da se odlepim od svežih TV serija, čiji format mi je
trenutno zanimljiviji od sve neinventivnijeg filma. Upravo sam se bacio na
„Lost“, a čekaju me i poslednje sezone „Carnivale“, „The Shield“, „Six feet
under“ i „Deadwood“. Što se knjiga tiče, nakon što sam ga potpuno zapostavio devedesetih,
često se vraćam Stivenu Kingu – popunjavam zaostale rupe iz ranog opusa diveći
se magiji komunikacije i sa usputnim čitaocem i žanrovskim fanatikom. Sve što
napišu nove strip-zvezde Mark Milar i Brajan Von uglavnom je po mom ukusu.
Pored obaveznih “Qotsa”, muzički mi najviše prijaju najnovija izdanja grupa kao
što su “The Twilight Singers”, “dEUS” i “Bloc Party”. Znači, i dalje gitare,
ali više ne tako žestoke kao pre.
Mića Vujičić