Mirko Kovač, književnik

Zavičaj je neiscrpno vrelo

„U ovom času, dok pokušavam osjenčati strica Anđelka, ne znam što je s njim i je li živ, kao što ne znam tko bi mi javio da je umro, jer sam sve obiteljske veze pogubio, a kada završim ovu knjigu onda ću čitavo pleme zaboraviti, ali dotada se još moram verati po obiteljskom stablu i njihati grane s kojih će, dok traje ova avantura, padati truli plodovi“, piše poznati književnik Mirko Kovač u svom najnovijem romanu „Grad u zrcalu“ – remek delu koje je u Srbiji objavio „Samizdat B92“. U šezdeset pet glava, na tristo pedeset stranica, Mirko Kovač ređa porodičnu hroniku ispripovedanu u prvom licu, sa pažljivo doziranim autobiografskim elementima (uz opasku iz jednog intervjua) da ništa tako nije bilo ali da je ipak istinito. Pripovedač romana, književnik, ispisuje onaj svoj jedan nezavršeni rukopis koji mora imati svaki pisac - „rukopis na kojemu će stalno radit i ispravljati ga, jer pisanje je intima, bludni čin“ - te nakon dvadeset godina toga bludničenja, otkriva čitaocu to što se kuvalo cele dve decenije. Pripovedač se vratio u tajanstveni zavičaj koji se krije iza slova L.

YC: Gospodine Kovač, većina književnih kritičara je u svojim tekstovima o vašem “Gradu u zrcalu” ponovila rečenicu sa korica da je vaša najnovija knjiga - maestralni krešendo svih dosadanjih proza. S druge strane, vi ste knjigu nazvali obiteljskim nokturnom.

Mirko Kovač: Kada sam stavio podnaslov romana "obiteljski nokturno", to  sam ovako prevodio: sanjareći o vremenima koja se udaljavaju, trčeći bez daha za onim što izmiče, obuzimala me noću sjeta za svijetom kojega nema, za dijelom vlastita života koji je ostao negdje u tami. Ali, priznat ćete da je od toga dugačkog podnaslova efektniji: obiteljski nokturno. A krešendo je valjda, kritičari i oni koji pišu o knjigma, na koricama knjiga ili bilo gdje, imaju neke svoje termine, nešto što je jače naglašaneo u ovoj knjizi, nego u mojim dosadašnjim knjigama, nešto što ide prema svom finalu, pa je, priznat ćete, jednostavnije reći krešendo, nego opisno tumačiti kako se taj rast razvijao. Često su u književnosti prisutni glazbeni termini, romani se katkad komponiraju prema muzičkim ljestvicama i stavkama. Ranko Marinković je kao podnaslov svom romanu "Never more" stavio roman fuga. 

Danilo Kiš je nakon svog „Porodičnog cirkusa“ u jednom intervjuu objasnio kako je svaka nova knjiga u triptihu anulirala onu prethodnu. „Bašta, pepeo“ kao da je progutala „Rane jade“, a „Peščanik“ posle - i jednu i drugu knjigu. Da li bi se moglo reći da je „Grad u zrcalu“ na neki način „anulirao“, ili pre – progutao u sebe, sve vaše proze o detinjstvu u zaleđu Dubrovnika?

Kiš i ja smo imali različit pristup na tom planu. Kiš je smatrao da svaka knjiga mora biti različita, ja sam smatrao da pišem jednu te istu knjigu pod različitim naslovima i s različitim pristupom. Ako je to Kiš tako rekao, onda to nije rekao u nekom vrednosnom smislu, nego intimnom. Nova knjiga, intimno, baca u zasjenak prethodnu, ali to nikako ne znači da je "Peščanik" progutao "Baštu, pepeo", nego je samo usavršio i doveo do vrhunca ponešto od onoga što je najavljeno Baštom. Meni se čini da se ja mnogo više bavim svjetovima nego pojedinim knjigama. Faulkner donosi svjetove, Singer to isto čini, Marquez to isto čini.

Izjavili ste da se „Gradom u zrcalu“ opraštate od zavičaja i prelazite na novu temu – Istraske razbojnike? Da li su vas umorile priče o zavičaju, porodične hronike, prvo lice jednine?

Ima toga, više sam zasićen nego što sam umoran. Još u Beogradu, negdje sredinom osamdesetih, počeo sam pisati roman o tome što sam sve u djetinjstvu doživio i vidio gledajući kroz prozor na peron željezničke stanice. Tu je sve prošlo, čitava povijest. Svi su me poticali da to dovršim, jer su slike bile nadrealne, a događaji gotovo sablasni, ali ja sam to sve ostavio, a da ne znam zašto. Danas listam taj rukopis uredno otipkan na pisaćem stroju, stara tehnika (sav se stresem kad se sjetim koliko su me boljela ramena i leđa udarajući po pisaćoj mašini), i najednom shvaćam da bih se tomu radije vratio i to sve na nov način napisao, nego nastavio s Istarskim razbojnicima koji su mi zanimljivi više profesionalno, nego intimno. Zavičaj, porodica - to je neiscrpno vrelo; prvo lice je samo tehnika koju najbolje poznajem.

Vidjet ću što će biti. Već sam složio dobru građu za roman o devedesetim godinama, o tom općem rasapu; još samo čekam da se "distanca udalji" i da pronađem način i stil kako ću svemu tome prići.

Mića Vujičić