Nin
Marjam Mađidi, francuska književnica: Pisanje obitava u zoni sumnje

U knjizi Marks i lutka, nagrađenoj Gonkurom za prvi roman, sagovornica NIN-a opisuje kako su njeni roditelji komunisti preživeli Iransku revoluciju i iz Homeinijevog Teherana pobegli u Pariz

Ujak Saman nije došao na njen peti rođendan. Uhapsili su ga 1985, jer je kod sebe imao letke. Policija je pretresla stan i pronašla oružje. Bilo mu je devetnaest... Dvadeset leta docnije, njih dvoje razgovaraju u Parizu.

Kažemo Marjam Mađidi, spisateljici rođenoj u Iranu, gošći ovogodišnjih Molijerovih dana, da je to neverovatna priča. I istinita!, odgovara ona, žustro gestikulirajući.

Ćeliju je delio s angažovanim novinarom čiji su članci bili poznati u intelektualnim krugovima. Bio je ponosan zbog toga, premda je taj osuđenik imao čudnu naviku. Svakog jutra gledao je na televiziji crtani film, s izuzetnom pažnjom. Kada je odlučio da ga upita zašto čini takvu stvar, prepoznajući opsesiju, novinar mu je odgovorio: Ne brini. Vidiš lik male Nušabe? Flašica koja govori u crtanom filmu, to je glas moje žene. To je njen posao, ona je dublerka. Svoj glas pozajmljuje tom liku, i ja ga svakog jutra slušam.

Marjam Mađidi uzima srpsko izdanje Marksa i lutke, u izdanju kuće Albatros plus, u prevodu s francuskog Ivane Hadži-Popović, i lista strane. Začas pronalazi pomenuto poglavlje. Nušabe! Premećuje da sam išarao strane. Zatim kransopisom ispisuje posvetu. Za angažman u književnosti.

Rukopis otvara poglavlje Kamen. Čovek sedi u ćeliji i iglom za šivenje urezuje ime u kameny. Počeli ste da pišete od te scene? Fragmente stvarnosti urezali ste u literaturu.

Bilo je to posle mog prvog odlaska u Iran 2004. godine. Vrativši se u Francusku, osetila sam potrebu da progovorim o ličnom osećaju izgnanstva. Tada se u meni rodila želja da započnem knjigu. Napisala sam četiri celine koje sam nazvala pričama o izgnanstvu. One danas postoje u romanu Marks i lutka. Storije o porodici, kraljici u pustinju, ocu i ćerki, poslednjoj pesmi.

Glavna junakinja, koja putuje kroz sećanja na detinjstvo tokom Iranske revolucije, opisuje odlazak iz Teherana i život u Parizu vaša je imenjakinja.

Reč je o autobiografskom romanu. Nemam nikakav problem s tim, jer smatram da postoje dva načina da dotaknete stvarnost. Ili idete kroz fikciju, ili direktno kroz priču svoga života, opet dotičući stvarnost. Nisam sposobna da rekonstruišem stvarnost kroz fikciju. Pišem o sopstvenom životu da bih kasnije dala ovu knjigu drugima. Mnogi mogu da se prepoznaju.

Dokumentarno ste razbili lirikom i bajkom.

Nisam htela da pišem istorijski roman, zasnovan na dokumentima, na istraživanjima. Uopšte me ne zanima takav proces kada je o pisanju reč! Htela sam prozu o izgnanstvu, ispričanu kroz sudbinu devojčice. Dakle, viđenu njenim očima, da bi moji čitaoci shvatili šta znači proživeti izgnanstvo iznutra. Htela sam da vratim emocije svojstvene takvom iskustvu.

Književnica Ani Erno ušla je u najuži izbor za Međunarodnu Bukerovu nagradu i tada se otvorila polemika. Da li je njeno delo Godine fikcija ili memoar... Debatovalo se koliko su u Francuskoj šire granice romana.

Memoari su jedna stvar, autobiografski roman sasvim druga. Citiraću dramatruga Koltesa, jer  me često ovo pitaju. Interesuju se nije li lako pisati o svom životu. Da li je prava književnost isključivo fikcija... Koltes kaže da je ranije verovao kako je naš posao u tome da izmišljamo stvari. Sada, međutim, veruje da je naš posao da ih dobro ispričamo. Realnost, kompletnu, savršenu i koheretnu, kakva je ona koju otkrivamo ponekad slučajno, tokom putovanja ili života uopšte – nijedna mašta ne može da izmisli.

Na primer, roditelje-komuniste koji sakrivaju i prenose letke u vašim pelenama.

Kako bih mogla i da zamislim opozicionu porodicu koja letke stavlja u pelene deteta... Ili daje dete prijateljima. Zar se pomenuta scena može izmisliti? Realnost! Stvarnost je ludilo. Stvarnost će uvek prevazilaziti fikciju. Bila reč o Ani Erno, ili nekom drugom, važna je debata. Ipak, prava tema za polemiku jeste kako su priče ispričane. Ništa drugo.

Pratite li događaje u Iranu, nalik ocu iz Marksa i lutke koji je neprestano na internet sajtovima posle prelaska familije u Francusku?

Naravno da pratim. Moj otac – isto, šta mu drugo preostaje... Jednostavno mora. Meni je bolno sve što se odnosi na tu zemlju. Još je bolnije od trenutka kada sam objavila knjigu, jer više ne mogu da se vratim u Iran. Prevedena sam na četrnaest jezika i išla sam na turneju, sve do Južne Koreje. Ima toliko zemalja koje su mi širom otvorile vrata. Ali, rodna zemlja, koju slavim, o kojoj pripovedam – jedina zatvorena vrata.

Šta su razlozi?

Knjiga Marks i lutka bila bi cenzurisana u Iranu da je prevedena. Takođe, govori o ćerki opozicionih komunista. Napisala ju je žena, s dvojnim državljanstvom. Ako imate dvojno državljanstvo, sumnjivi ste. U intervjuima za novine i televiziju govorila sam o tamošnjem režimu. Trebalo bi da budem baš naivana pa da poverujem da ću mirno moći da odem.

Kažete da delo govori o ćerki komunista. Ali, i ćerka je komunistkinja! Kandidovali ste se za Evropski parlament na listi Francuske komunističke partije.

Stanite! Pažljivo! Nisam članica komunističke partije. To je veoma važno da se kaže. Zašto? Biti član partije podrazumeva davati članarinu, učestvovati u svim aktivnostima. Ja ne mogu da pripadam nijednoj organizaciji. Za mene tako nešto jednostavno nije moguće. Simpatišem komunizam i mislim da je reč o podsticaju i doprinosu listi. Dajem doprinos jer Francuska komunstička partija podržava društvenu i fiskalnu pravdu. Te stvari su važne za Evropu. Ali umetnik ima potrebu da sačuva nezavisnost.

Gledao sam vaš govor na mitingu u Marselju. Govorite, ali na način da čovek primeti da niste članica stranke.

I osećam se drugačije od onih koji su članovi. Shvatate li moju poziciju? Na isti način kako sam uvek između Francuske i Irana, biću između angažmana i nezavisnosti. Između slobode i angažovanja. Uvek negde između… Mislim da se stvari rešavaju između! Reč je o terenu koji vibrira. U toj zoni sumnje! Sumnja je jako važna ukoliko govorimo o demonu politike, jer tu nema mesta za sumnju. Politika je svet izvesnosti, bili na desnici, na levici, svejedno. Pisanje književnosti, suprotno politici, hrani sumnju. Obitava u zoni talasanja.

Znači da između likova i današnjih komunista nema sličnosti.

Nema ništa slično! Bilo da se radi o roditeljima, ili stričevima u zatvoru, oni su u kontekstu revolucije. Za njih nema drugog izbora. Ili ćute, ili se bore. U kontekstu revolucije moraš da se prikloniš taboru i budeš ponesen istorijom, s velikim I. A današnji komunisti su skroz drugačiji. Žive u većim ili manjim demokratijama, u režimima manje ili više demokratskim. Ima izbora, glasanja, predstavnika; postoje parlamenti, postoje organizovane strukture.

Često se ne odriču ni imovine, poput oca i majke. Oni traže da se odreknete igračaka!

Roditelju čitaju Makarenka i kažu da se treba odreći svih stvari. Na izvestan način, to je možda bila radikalno. Naivno čitanje komunističkih knjiga.

Pominjemo ideologiju... Postoje komentatori koji francuskom predsedniku Emanuelu Makronu zameraju da nema ideologiju.

Makronu se zamera što je ultraliberalan kada je o funkcionisanju društva reč. Često se za njega govori da je predsednik bogatih. I to je istina. Mnogo je toga poklonio milijarderima, a ima izvestan prezir prema nižim klasama koje svakog dana moraju na posao. Pomalo jupiterska figura koja donekle ne razume da će, ukoliko nastavi, razrušiti društvenu koheziju. Već šest meseci žuti prsluci izlaze na ulice. Dakle, odbija da čuje te zahteve, krike. Ima ideologuju. Liberalnu. Za Francusku teško prihvatljivu. Uvek smo bili ponosni jer imamo dobru društvenu zaštitu, bili smo ponosni na naše društvo, na javne službe, bolnice. Sve je lepo organizovano. Sada je s tim završeno. Pravi slom javnog servisa.

Zamislimo situaciju da budete izbarani i da postanete poslanica Evropskog parlamenta. Za šta se borite?

Pre svega da kažemo da sam na osmom mestu na listi. Ne mogu da budem izabrana. No, ukoliko  zamislimo, specijalizovala sam se za migrantska pitanja, jer je to moja priča. Moje iskustvo, moj život. I moj rad danas, pošto predajem francuski jezik maloletnicima bez roditeljskog staranja. Svako treba da učestvuje i da prihvati migrante, ljude koji rizikuju živote da bi došli do naših zemalja.

(NIN, 30. maj 2019.)

четвртак, 30. новембар 2023.

Rasprave do usijanja  Pisci i nagrade postoje van Beograda i Novog Sada. Ipak, u većem de
петак, 17. новембар 2023.

Kritika danas češće afirmiše nego što polemiše  Današnje vreme donosi poseban užitak u af
петак, 3. новембар 2023.

Polemiše se o „avangardnosti“ a vlada konzervativnost Fascinirala me je lucidnost i dalekovido
четвртак, 26. октобар 2023.

Gost ovogodišnjeg Sajma knjiga govori za NIN o svom romanu Sve miriše na spas, po kome je snimlje