Nin
Darko Cvijetić, književnik: Mi smo zazidani u istorijskim matricama

Ti rano posedeli ljudi nose nevidljive emotivne rane što se nikada neće zaceliti. Rane koje su mentalne bombe s tik-tak satnim mehanizmom – opisuje NIN-u svoje junake pisac čije se delo našlo među najboljim romanima objavljenim tokom prošle godine

Junak romana Što na podu spavaš Darka Cvijetića, koji se ove godine našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu – položio je zakletvu domovini 8. marta 1992. godine, a nekoliko dana kasnije, postao zarobljenik u kasarni „Viktor Bubanj“. Opkoljeni još uvek neorganizovanom armijom BiH, „devetnaestogodišnji balavci“, s nekoliko oficira, ostali su potpuno odsečeni od sveta. Presečen im je dotok vode, struje i hrane. „Nisu znali niti tko im je nerijatelj, niti zašto, nisu više mogli reći ni tko ih napada, ni na koga oni pucaju, niti zašto.“

Da bi zaokružio sudbine tih momaka, ali i živote drugih likova ovog ratno-porodičnog romana, Darko Cvijetić ispisuje kratka, žestoka poglavlja, često menjajući naratore i registre. Koristi i formu pisma i recept za votku i Google Translate. Prepričava snove, poteže za dnevničkim beleškama, iskušava granicu ispovesti do linije predsmrtnog buncanja.

Naposletku, poteže za poezijom! Lirska rečenica čini se kao jedini izlaz iz grobnice koju kupuje otac u priči, silazeći pritom dole, kroz izbetonirani otvor, još uvek živ, da proveri ima li vlage...

Kako na kraju citira stihove iz Garavog sokaka, pričamo mu da je u svom novinskom tekstu iz novosadskog Dnevnika, s kraja šezdesetih, Miroslav Antić opisao zastrašujuću scenu. Krišom je, kao dečak, posmatrao dvorište Kulturbunda i video kako nacista gura držalje lopate jednom čoveku u usta. Bio je to otac njegovog školskog drugara Šterna. 

Toliko se uplašio da je počeo da muca.

Ipak, nije zamuckivao dok govori stihove.

U knjizi Što na podu spavaš (izdavač: Književna radionica Rašić), poneka rečenica nalik stihu – mesto je da udahnemo i nastavimo dalje.

Sudbina mladića koji su ostali zatočeni u kasarnama JNA jer se zemlja „preko noći“ raspala, ili plutali na ratnim brodovima bez obale da se vrate – jedna je od najpotresnijih i najsnažnijih priča o raspadu Jugoslavije. Ni vama nije dala mira?

Naravno, sudbina regruta zarobljenih u kasarnama JNA jedna je od strašnih priča koje su ostale u sjenci poopštavanja i istorijskog neutraliziranja svakog pokušaja nijansiranja surovosti strašnoga rata među južnoslovenskim narodima. Meni nikako nije dala mira, jer previše momaka poznajem koji su prošli pravcate noćne more kao dječaci i čije mentalne rane su i danas i te kako vidljive na njima. Dječaci su morali odrasti preko noći. Ti rano posjedjeli ljudi, nose emotivne rane koje nikada neće zacijeliti, rane mnogima posve nevidljive, rane koje su mentalne bombe s tiktakujućim satnim mehanizmom.

Kasarna odvojena od sveta. Moglo bi se reći da je to „metafora“ naše stalne izdvojenosti, ili našeg pokušaja „da postanemo deo sveta“. Jesmo li daleko?

Daleko smo i odsječeni smo, samoizolovani i sami, puni straha i nikako da zakoračimo u 21. stoljeće, a ono traje već treće desetljeće. Zazidali smo se u vremenu i tapkamo u istorijskim matricama, koje nikako da vidimo kao okove, i nikako da iz mitologije stupimo u sadašnjicu i počnemo živjeti. Odgađamo živote, kao da oni imaju ponovljivost, i što je svakako najstrašnije – oduzimamo unucima pravo na budućnost ravnu onoj koju imaju, ili će imati, njihovi vršnjaci u Evropi. Odavde se bježi, a ne odlazi. Ljudi počinju razumjeti da je bolje biti građanin drugog reda u recimo, Sloveniji ili Njemačkoj, nego ovdje biti dionikom nacionalnog ponosa, koji ne može preživjeti od svoga rada i pameti.

Pripovedač nosi vaše ime i prezime.

Nosi moje ime, da. No, mogao je nositi i ime mojeg druga iz bosanskih rovova, ništa se ne bi promijenilo. Možda sam i želio nanos knausgorovske uvjerljivosti i poigravanja s autobiografičnosti. Pripovjedač se mogao zvati (i to je bila jedna od varijanti) i Nikola Bursać, unuk Ćopićevog ratnog junaka, čiji brat prolazi pakao okružene kasarne, i ima sina u Americi s kojim gleda film Gluvi barut.

Zanimljiva je geografija romana. Kratka poglavlja, ali krećete se po celom svetu?

Roman obuhvata geografiju od Galicije do Amerike, i biologiju od Jasenovca do Trnopolja. I ništa ne upoređuje, ni Galiciju s Amerikom, kao ni Jasenovac s Trnopoljem.

Bez sumnje, okidač za knjigu Što na podu spavaš bila je prošlost vaše porodice.

Prije tri godine otac mi je umro na rukama, nikada sebi ne oprostivši što je bratu dopustio odlazak u JNA u Sarajevo, početkom 1992. Vidio je 1995. da njegov mlađi sin nije više dječak, nego s dvadeset tri godine iscrpljeni ratnik, koji je prošao sva bosanska ratišta. Shvatio je da mu je sin bio u mašini koja je namirivala krv njegovog ubijenog oca i male braće (koji su živi spaljeni s trinaest i četrnaest godina starosti) u paklu Jasenovca. Ta mašina je toliko porodica uništila, da naša nije bila nikakav izuzetak. Logorologija se duboko uvukla i u njegovu psihu, a tragedija je utoliko veća jer se oženio Hrvaticom, pa su se prijedorski logori za nesrbe pretvorili u strašnu kulisu krvave igre – da je dio porodice uvijek na „pogrešnoj strani“, u svakom ratu. Spavati na podu prevashodno znači nemati krevet, nemati ležaj, nemati san, nemati jastuk, biti sklupčan na zemlji i na ledenom. Logori nam teku venama. Ili batinamo ili nas batinaju. Tati sam bolesnom i na korak do smrti mijenjao pelene, postao sam mu otac, onaj koji je sa trideset i kusur godina ubijen sa svojim sinovima, i kojeg nikada nije vidio. Tata je postao moj sin. Ta strašna mašina i danas melje, bez metaka, kao i bez kreveta za spavanje.

Kako je porodica izgledala posle rata?

Poslije rata u Jugoslaviji – moja porodica nije više izgledala. Potpuno smo bili razneseni u krhotine. Podijelili smo sudbinu s Jugoslavijom. Više nismo imali zemlju, pa smo od neba tražili minut po minut milosti, da se sagledamo... Taj minut nije prestao, samo je nebo isto.

Snažan je opis očevog povratka sa ratišta. „Da, otac, ali taj glas, to lice, sve je bilo udaljeno, mali plamen uljanice razbacivao je svjetlo po njegovoj utvari, i čas je bio starac, čas ogroman ratnik, pa uplakano dijete mokrih očiju od svijeta.“ Rat je ljudima promenio lica? Prepoznajete i danas te nove crte?

To su lica beskrajno umornih ljudi, ljudi koji su proveli živote čekajući da ih nastave nakon reza posred čela. Mogu ih prepoznati u jednom pogledu. Okružen sam takvim beznadnim ljudima, beznadnih lica. Moj prijatelj Šile, čitav je rat proveo u rovovima, i pred sam kraj, gotovo u dan – granata je pala među njih šestoricu. Jedini je ostao živ, ali bez polovice lobanje. Nakon niza operacija imao je poluplastičnu lobanju i učio ponovo govoriti mama i tata. Živio je od mizerne invalidnine. Potom je dobio rak na plućima i nestao za tri mjeseca. Na ispraćaju je bilo nas desetak. Pred smrt je šaptao da je već poginuo. Zapravo se nikada i nije vratio s ratišta, zapravo je ostao pokopan s ostalom petoricom, zapravo je raznesen granatom, i nije naučio ponovo nikada kazati mama ili tata.

Živite u Prijedoru. Sigurno svako pamti šta se kome dogodilo tokom devedesetih godina prošlog veka. Kako je živeti u tom prelepom mestu, sa tako teškom prošlošću?

Teško. Teret istorije ovoga grada i uopšte Potkozarja je prevelik. Svi su se ratovi dvadesetog stoljeća prelamali po ovoj dolini Sane. I svaki je rat ostavljao razrovane i duše i zemlju koja ih ima primati. Pamćenje je razdijeljenije od ljudi. Svako uzima iz istorije ono što mu treba za njegovo tumačenje dogođenog. Interpretacije jedu jedna drugu a čovjek ostaje sam i nijem.

Hoće li pisci u svojim fikcijskim delima pre od istoričara napisati istoriju raspada? Čujete poruke da treba zaboraviti devedesete, olako, kao da je to ona pašteta koju junaci u romanu podgreju upaljačem, pa brzo popiju.

Istorija raspada već je veća od bilo koje fikcije. Prošlo je trideset godina, to je ovdje gotovo polovica života.

Da li će morati da izmisle nove reči?

Naravno da će morati. Još je Celan pjevao o tom mucanju jezika pred užasom zla koje je čovjek u stanju učiniti drugom čovjeku. Sjetimo se i prologa čuvenog Lancmanovog petočasovnog filma Šoa (HaShoah) koji je iz Jerusalimske Biblije (Izaija, 56/V) – „I daću im besmrtno ime“. Ali, koje ime!? Kako imenovati svijet koji je sebi oduzeo ime?

Možda će vreme samo sve poravnati... Na pamet mi pada digresija o Rembrantovoj slici Noćna straža. Naslikao ju je kao prizor koji se odigrava tokom dana, ali je slika tokom vremena sama potamnela, postala noćni prizor. Pišete: „Samo samcato vrijeme učitalo vječnost i doradilo mu sliku.“

Neće vrijeme ništa samo poravnati. Kako jezik ostaje bez riječi i bez glasa? Evo vam više nego strašan primjer: jezik nema način da imenuje masovne grobnice koje su premještane. Pa uzima od matematike – primarne, sekundarne, tercijalne grobnice. To je zanijemljivanje, to je trenutak kad pjevanje napušta čovjeka, i ostavlja ga u krikovima Joba na nebo.

Kažete da etika i estetika između sebe moraju da imaju znak jednakosti, i da je taj znak glavni junak romana. Šta znači pomiriti etiku i estetiku u fikcijskoj priči?

To znači balans svijeta između rake i neba pomiriti istinom o sebi. Sjećate se kako je Boris Davidovič rekao u Grobnici citirajući Talmud: „Svijet se održava dahom nevine djece.“

„Lift“ u teatru

Dok smo razgovarali, Darko Cvijetić bio je u Sarajevu. U Kamernom teatru 55, Kokan Mladenović režira predstavu koja nastaje po njegovom romanu Šindlerov lift. „Kamerni teatar 55 je, i važno je to istaći, potpuni fenomen, nevjerovatan tim koji vodi Emir Hadžihafizbegović, i velika je čast što će se predstava po mom romanu naći uz kultne predstave Sjećaš li se Doli Bel (takođe u režiji Kokana Mladenovića), potom Žaba, Razred, Helverova noć...“ Igraju Tatjana Šojić, Gordana Boban, Admir Glamočak, Aleksandar Seksan, Maja Izetbegović, Dina Mušanović, Davor Golubović, Muhamed Hadžović, Sabit Sejdinović, Senad Alihodžić i drugi. „Moj udio u stvaranju predstave je skroman, i uglavnom sam pri ruci reditelju i dramaturgu oko adaptiranja romana za pozorišnu viziju. Ono što već sada donosi veliku radost jeste nevjerovatan interes publike za uprizorenje romana, a mislim da će publika pred sobom imati veoma neobičnu i snažnu predstavu, koja pokreće zahrđale i usporene mehanizme toliko nedostajuće empatije.“

Biografija

Darko Cvijetić je rođen 1968. u mestu Ljubija Rudnik (BiH). Bosanskohercegovački je prozaist, pesnik i reditelj u Pozorištu Prijedor. Objavio je desetak knjiga pesama, dve knjige priča, a u pozorištu je režirao od Beketa do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča Novskog, Estragona... Za roman Šindlerov lift dobio je „Kočićevo pero” Zadužbine Petar Kočić, i nagradu „Fric” za najbolji roman 2019. godine. Živi u Prijedoru.

Mića Vujičić
Foto: Draženko Jurišić

(NIN, 11. februar 2021)

среда, 25. новембар 2020.

Pošto odustane od pisanja doktorata, naratorka romana Jezerce odlazi u kolibu kraj jezera i beleži
среда, 25. новембар 2020.

Dva meseca traje blokada budimpeštanskog Univerziteta dramskih i filmskih umetnosti. Sagovornica N
среда, 28. октобар 2020.

Autorka Zavoda za nagađanje govori za NIN o svom zapaženom romanu i objašnjava zašto piše u fragmen
понедељак, 19. октобар 2020.

Jedna od najpoznatijih svetskih komentatorki situacije u medijima govori za NIN o svojoj knjizi u k