Politika (razgovori)
Robert Perišić

Robert Perišić, jedan od najpoznatijih savremenih hrvatskih pisaca, govori za Politiku o svom romanu Naš čovjek na terenu za koji je dobio najvažniju hrvatsku proznu nagradu – Nagradu “Jutarnjeg lista” za 2008. godinu


Evropa i tetke iz provincije

Za roman Naš čovjek na terenu, koji objavljuje nakon knjiga priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas i Užas i veliki troškovi, te pesničke zbirke Dvorac Amerika, Robert Perišić, pisac rođen u Splitu 1969. godine, dobio je najvažniju hrvatsku proznu nagradu – „Nagradu Jutarnjeg lista“. Najnoviji roman Roberta Perišića, inače kolumniste i književnog kritičara zagrebačkog nedeljnika Globus, od Sajma knjiga je dosupan i čitaocima u Srbiji, jer je hrvatski izdavač Profil otvorio svoje beogradsko „predstavništvo“. 

Politika: Roberte, govoreći o radnji vašeg romana izjavili ste da dimenzija zapleta romana počinje “kad jednog hrvatskog liberala sudarimo s rodbinom sa sela, koja od njega traži da povuče veze i da ih zaposli”. S obzirom da zna arapski, nalazi mu posao u ratnom Iraku!? Irak na izvestan način širi granice vašeg proznog sveta, tematika romana prelazi na viši nivo, postaje globalni problem...

Robert Perišić: To kad netko zaposli rođaka tipično je domaća priča, tu se otvara jedna društvena komedija. Ovo pak s Irakom, ispada da je to neka strana priča... Ali rat, ludilo, kaos, Ameri u svijetu – pa nije da ne znamo ništa o tome! Ne bih ja o tome pisao kad bi to bio samo Irak, nego je rat uvijek na neki način isti – tko je vidio jedan rat, zna kako izgleda to ludilo, a tko je živio u normalnom društvu, taj o tome nema pojma, misli da je to film. Klasično novinarsko izvještavanje nikad ne može prenijeti tu istinu, onu psihološku istinu rata, jer je ona razorna. Ja tu u Irak „šaljem“ lika koji je bio u ovdašnjim ratovima, koji vuče odatle neke posljedice, da izvještava kao novinar, no on o tome piše malo drukčije – i naravno da se njegovi izvještaji u novinama ne mogu objaviti. Dakle, taj globalni teren radnje – od Zagreba i Dalmacije do Bagdada – to je s jedne strane povezivanje devedesetih i nultih godina, povezivanje dvaju kaosa, Balkana i Bliskog istoka, jedan književni pogled na svo to ludilo. Na drugu loptu, tu se onda nude i prilike za komentar današnjeg svijeta.

U knjizi vrlo oštro i duhovito secirate društvo i to baš ovo sadašnje, puno novih preduzetnika, manekenki, deoničara, gde su svi na prvi pogled uspešni i lepi. Vi zapravo pokušavate, uplićući u priču „rodbinu sa sela“, da raskrinkate taj svet, pokažete njegovo pravo lice, snobizam? 


Ima tu svega, Naš čovjek na terenu ima 340 stranica i tu je bilo prilike da se dotaknem mnogih stvari. Ova linija selo-grad hvata tu značajnu temu za naše društvo, ali ja nisam htio ići standardno – da tu uđem u neku kuknjavu oko poseljačenja grada, nego ulazim u priču sa strane, na jedan više komičan, ali autoironičan način jer ja sam u Hrvatskoj poznat kao urban pisac. Dakle, i taj glavni junak je posve urban, samo što je, eto, zaposlio tog svog rođaka iz rodnog kraja, poslao ga u Irak i zakomplicirao si život. Tu se opisuju te naše „skrivene“ društvene veze, neka stidna mjesta tog našeg urbaniteta. Snobizam i nove elite također su obrađeni. Mislim da roman daje dosta široku sliku tog našeg društva i tog života gdje se miješaju moderni i folklorni elementi, Europa i tetke iz provincije. Ne znam koliko ste upućeni, ali kod nas su na prošlim izborima liberalna i seljačka stranka išli u koaliciji. Ta liberalno-seljačka situacija, to je prostor humora ovog romana, iako samim likovima ništa nije smiješno.

Na jednom mestu ste rekli da „celokupna javnost zapravo funkcioniše po načelu žanrova koji imaju svoja pravila“. Da li bi se moglo reći da su junaci vašeg romana i njihovi životi dokaz tačnosti takve teze ili pre kritička rasparava kroz prozu o takvom viđenju sveta?


To o žanrovima jest pokušaj da se ljudima koji samo „konzumiraju medije“ ponešto objasni o tome kako mediji funkcioniraju iznutra. Tu imamo mladu glumicu, ona je jedan od značajnih likova, koja ne razumije kako novine funkcioniraju i ne može predvidjeti kako će „ispasti“ u intervjuu. Logika medija nju smješta u određeni pretinac, ljudi igraju unaprijed utvrđene uloge. Mi smo u tome smislu općenito dosta neosviješteni, malo tko o tome išta artikulira, mediji sve to obavljaju „nesvjesno“, čak ni ne znaju opisati što rade, nego samo postoji neka ironična svijest. Jedan iskusan novinar javne ljude u stvari vidi kao dramske likove na pozornici tržišta, to mu dođe nehotice, jer postoji ograničen broj javnih uloga. Ovisno o kulturi nekog društva, te se stvari mijenjaju. Recimo, raspon „ženskih uloga“ u javnosti puno je uži u zaostalom društvu, tu je tek par opcija. Ova glumica iz romana, ona tako upada u neki „zaostali“ obrazac, i ona javno postaje „fufica“, a da je u nekom naprednijem društvu, onda bi je predstavili drukčije jer ta cura uopće nije glupa – to je u biti i medijska i femistička tema. Kad ti netko prebriše pamet, onda si glup i točka. Donekle se to, na širem planu, dogodilo i nama iz tranzicije. Meni se, recimo, nekako čude što se u romanu bavim i tim velikim svjetskim temama, a da sam sa Zapada, to bi bilo normalno. Ovako, pak, više se smatra da bih trebao pisati samo o lokalnim stvarima i biti po mogućnosti što više egzotičan i živopisan.

Zanimljivo mi je što na koricama ne stoji izvod iz recenzije nekog kritičara - uobičajna praksa, već jedna zanimljiva preporuka reditelja Srđana Dragojevića: „Robert Perišić je preveden, to preporučujem, on je užasno duhovit čovek, za razliku od naših mrsomudnih pisaca“!


To je odluka izdavača što će staviti na korice, a ovo je Srđan Dragojević izjavio još kad su u Srbiji objavljene moje zbirke priča. Duhovitost je meni bitna, ona je za književnost krucijalna, s tim da to nije puko valjanje fora. To fino Kundera objašnjava u svojim esejima. Stvar je u iznenađenju, u dvostrukosti, u otkrivanjima dvosmislenosti zbilje, u nekom „namigivanju“ između pisca i čitatelja koje je teško opisati, ali ipak znamo što je to. Naš čovjek na terenu, nadam se, ima tu dimenziju da povremeno sve biva smiješno, iako to nije tzv. humoristički roman. 

Za roman Naš čovjek na terenu dobili ste najvažniju hrvatsku proznu nagradu – „Nagradu Jutarnjeg lista za 2008. godinu“. Nama je situacija u Srbiji sa nagradama dobro poznata, pa bih vas zamolio da nam otkrijete kako izgleda dobiti književnu nagradu u Hrvatskoj?


Pa ne znam, valjda je bolje dobiti nagradu nego je ne dobiti. Valjda je nagrada pomogla da Naš čovjek na terenu postane hit. Iako – uz nagrade odmah se pojave i zajedljivi glasovi, toga ima dosta oko te moje knjige jer bi ona, kako su neki primijetili, mogla ispasti paradigmatska i dovesti u pitanje neke utabane načine pisanja. Ovaj roman, kako je napisala jedna kritičarka, donekle je stran u kontekstu hrvatske produkcije.  


Izdavačka kuća Profil, poput nekih drugih hrvatskih izdavača, od nedavno ima predstavništvo u Srbiji. Naš čovjek na terenu je sada dostupan i čitaocima u Srbiji. Kako vi vidite tu novu književnu saradnju između Srbije i Hrvatske, ali i drugih bivših jugoslovenskih republika?


Ta komunikacija je apsolutno poželjna, s tim da tu u igri nisu države nego jačanje izdavača i „lak izvoz“ bez troška prevođenja. Samo treba registrirati firmu. Nije to zapravo „književna suradnja između Srbije i Hrvatske“, to mi zvuči kao neki program, a nema to više veze, niti sam ja tu dio neke delegacije. Meni je jasno da me u Beogradu nitko neće čitati zato što sam iz Hrvatske, jer se knjige čitaju zato što su dobre, a ne zato da bi čitatelj zadovoljio neku kvotu. Volio bih da to što sam iz Hrvatske postane književno manje bitno, jer čim izađem iz Hrvatske, to me previše određuje. Kontekst ovih malih kultura čovjeka ionako više „spušta“ nego diže – jer da sam Amer i da pišem jednako dobro, svima bi to izgledalo još duplo bolje. Uostalom, u ovom romanu se ionako ne radi „o Hrvatima i Srbima“, nego se radi o vrlo sličnom tipu društva u tranziciji, sličnim oblicima urbanog života, istim medijima i o istom globalnom trenutku. A i ljubavna drama, koja je dio romana, nije lokalna pojava.

Da li pratite savremenu srpsku prozu? 


Baš sam nabavio novog Arsenijevića. Devedesetih mi je njegov roman „U potpalublju“ ostavio jak dojam.  

Već godinama pišete književno-kritičku kolumnu u zagrebačkom nedeljnku Globus. Da li biste ovoga puta vi bili naš čovek na terenu i čitaocima Politike preporučili nekoliko knjiga?


Trenutno je aktualan film Kino Lika snimljen po istoimanoj knjizi Damira Karakaša. To je odvaljena knjiga, upravo izašla i u Srbiji. Izašao je i Ferićev Djeca Patrasa, provokativan roman o vezi učenice i profesora. Od prijevoda, preporučujem Inženjere duša Franka Westermana – to je dokumentarna knjiga o ruskoj socrealističkoj literaturi i vodoprivredi, jer te su dvije djelatnosti bile neobično povezane. Nevjerojatna knjiga.


Mića Vujičić (Politika)


субота, 27. децембар 2014.

Novinski isečakU pasvorde urezujemo ožiljke i uspomeneIjan Urbina, novinar Njujork tajmsa, otkriva
субота, 25. октобар 2014.

Poznati irski pisac Kolum Meken govori za Politiku o romanu Transatlantik i objašnjava kako je ubac
недеља, 7. октобар 2012.

Интервју: Александар Прокопиев, књижевник Кућа је темељ сваке добре причеПознати македонски пи
недеља, 7. октобар 2012.

Robert Perišić, jedan od najpoznatijih savremenih hrvatskih pisaca, govori za Politiku o svom roman