Dubravka Ugrešić, književnica

O Baba Jagi i starosti

Baba Jaga se u slovenskoj mitologiji pojavljuje kao prelja i tkalja što je glavna osobina nekoga ko upravlja ljudskim sudbinama. Ova živopisna ličnost glavna je junakinja romana „Baba Jaga je snijela jaje“ poznate evropske spisateljice Dubravke Ugrešić, iako se u romanu, zapravo, tajanstveno (ne)pojavljuje. Za njom tragamo okrećući se oko pasusa, tražeći njene tragove među rečenicama, u tri dela izuzetno zanimljivog romana koji izdavačka kuća Geopoetika objavljuje u prestižnoj ediciji Mitovi.

YC: Gospođo Ugrešić, kako ste došli do lika baba Jage? Zašto se izabrali baš nju u tom živopisnom svetu slovenske mitologije?

Dubravka Ugrešić: Mislim da je Baba Jaga, zapravo, izabrala mene, a ne ja nju. Uopće mislim da književne teme biraju svoje pisce, iako smo uvjereni da je suprotno.

Da li ću pogrešiti ako kažem da vam je baba Jaga, na izvestan način, bila sjajna „metafora“ kroz koju ćete provući temu romana – priču o ženama i starosti?

Da, to jest priča o starosti i Baba Jaga je njezin mitski reprezentant. Izabrala sam žene i starost ne samo zato što mi je tema rodno bliža, već i zbog duboke simpatije: stare žene su društveno stigmatiziranije od starih muškaraca.

Vaš roman je jedan od retkih u kojima su glavne junakinje starice. To je redak slučaj. Da li je teško napisati knjigu sa junacima koji su u poznim godinama? 

Najprije mi se činilo da je to veoma teško, jer je naprosto teško baratati s likovima koji su već unaprijed nečime limitirani: ovdje starošću i marginalnošću. Kasnije, kada sam se namotala na temu kao na čarobnu špulu, išlo je glatko i moram priznati da mi je bilo žao kada sam završila roman. Činilo mi se da bih se i dalje mogla družiti sa svojim junakinjama.

Tri starice: Pupa, Kukla i Beba, provode šest uzbudljivih dana u češkim toplicama. Banja, velnes centar, tretmani, problem večite madosti i lepote. Roman na neki način fenomenološki rasvetljava problem trećemilenijumske opsednutosti fizičkim izgledom?

Roman sam namjerno smjestila u češke toplice, ne samo zbog Milana Kundere i njegova romana „Oproštajni valcer“, nego i zbog cijelog niza djela koja su povezana s toplicama. Toplice su književni topos, povezane su s bajkama i mitom o vodi koja vraća mladost. Cio niz kulturno-povjesnih referenci vezan je uz taj topos, uključujući i one slikarske. 

Prestižna edicija „Mitovi“ sadrži zaista sjajne, oštroumne, pronicljive obrade mitova, iz pera najvećih svetskih pisaca. Da li vam je neka obrada mita, objavljena u ovom velikom projektu u kome i sami učestvujete, posebno privukla pažnju?

Iskreno priznajem da nisam čitala sve do sada objavljene romane, nego sam ih samo prolistala. Ne znam koliko je ideja Viktora Pelevina da mit o Minotauru i labirintu premjesti na internet uspješno romansijerski izvedena, ali mi se sama ideja čini zanimljivom. 

Mića Vujičić

Antrfile

Dubravka Ugrešić je rođena u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu i radila dvadesetak godina u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Napisala je tri knjige za decu („Mali plamen“, 1971; „Filip i sreća“, 1976; „Kućni duhovi“, 1988), studiju o savremenoj ruskoj prozi („Nova ruska proza“, 1980) i sastavila antologiju alternativne ruske proze („Pljuska u ruci“, 1988). Prevodila je s ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i pisala scenarije za film i televiziju („U raljama života“, „Za sreću je potrebno troje“). Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983); romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004) i „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001) i „Nikog nema doma“ (2005). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.