Nemanja Rotar, književnik
Magijsko putovanje u istoriju
Izdavačka kuća „Stubovi kulture“ predstavila je roman
„Netrpeljivost“ Nemanje Rotara, pisca rođenog 1972. godine u Pančevu. Za rukopis
ovog romana nagrađen je prestižnom stipendijom Fonda „Borislav Pekić“. Pre „Netrpeljivosti“
objavio je knjigu pesama, knjigu eseja, zbirku priča i tri romana.
Vaš prethodni roman „Poslednja noć na Levantu“ govorio je
o padu Carigrada pod Turke 1453. godine. O čemu se radi u „Netrpeljivosti“?
Roman „Netrpeljivost“ je uzbudljiva i potresna priča o dvoje
mladih ljudi, Srbinu i Nemici, koji usred vrtloga Drugog svetskog rata
pokušavaju da sačuvaju ljubav i veru jedno u drugo. Oni se kreću nasuprot struje
i sveopšteg potčinjavanja volji svetskih diktatora. Ovo je priča o individualizmu
koji se opire i istrajava u vremenu kada je to najmanje poželjno i kada se
svaki otklon od unapred zadate matrice ponašanja plaća glavom. Roman je baziran
na istinitoj priči. Glavna mesta dešavanja u romanu su Pančevo i Banat, ali se
radnja panoramski širi na prostore Evrope, Rusije i Amerike. Prati se nekoliko
paralelnih životnih priča koje jasno i nedvosmisleno svedoče o usponima i
porazima ljudskog duha u najkritičnijim trenucima po ljudsku egzistenciju.
Čini mi se da ovog puta posebnu pažnju obraćate na male
ljude i njihove sudbine...
Za razliku od romana „Poslednja noć na Levantu“ gde sam se
prevashodno bavio sudbinama kreatora istorije kao što su Konstantin XI Dragaš i
Mehmed Osvajač, u „Netrpeljivosti“ sam pokušao da zaronim u svest običnog sveta
koji je daleko od politike. Pokušao sam da prikažem gibanja te svesti usred
sveopšte histerije rata, odnosno najcrnjeg pira malograđanske strasti. Trudio
sam se da razotkrijem porive koji su nagnali naizgled mirne i normalne ljude da
uzmu učešća u jednom od najvećih zločina čovečanstva u njegovoj istoriji, kao
što je bio Drugi svetski rat.
Glavni junak je pisac. I zove se Nemanja! S obzirom na to
da strasno ulazite u istoriju, pitao bih vas da li vi to zapravo putujete kroz
povest pomoću literarnog vremeplova?
Svakako. To putovanje ima svoju magijsku dimenziju. Mislim
da se zbivanja u sadašnjosti ne mogu sagledati u potpunosti ako se ne poznaje i
ne istražuje istorija. Geneza nekih događaja može da vuče svoje korene daleko u
prošlost. Ne slažem se s toga da je jedini vid angažovanosti u književnosti
pisanje o aktuelnim političkim zbivanjima. Rekonstrukcijom nekih davnih
događaja, mi jasnije sagledavamo okolnosti koje su do njih dovele, a samim tim
jasnije razumevamo čoveka koji je jedini krivac za njihovo uzrokovanje. Ljudska
duša sa svim svojim dobrim i lošim stranama malo je evoluirala u odnosu na
svoje prapočetke. To je ono što mi najviše smeta. Ta bojazan da se sagledaju
ljudske slabosti i spreči ponovno činjenje istih grešaka.
Da li u toj magičnoj istoriji pisac bira junake ili pak junaci
biraju pisca?
Mislim da je nemoguće odgovoriti na to pitanje. Jedino što
znam jeste da postoje zagonetne veze između pisca ilikova u delu. Deo nas je
uvek prisutan u onome što stvaramo, ali i ono što stvorimo utiče na nas.
Književnost je zasigurno vid dvostruke egzistencije. Ovostranost i onostranost
dotiču se u jednoj tački, u umetničkom delu. Ukoliko je ono uspešnije utoliko
je ta tačka vidljivija i moćnija. Ukoliko uspete da barem jednom ostetite dodir
onog neizrecivog vi zauvek ostajete začarani u tom među prostoru između sna i
jave. Tu negde, rekao bih, nastaje sva mudrost pisanja.
Mića Vujičić