Marija Stojanović, dramska spisateljica i pesnikinja
E to beše ljubav
Krajem avgusta na „Belefu“ je izvedena drama „Trinaest“, u
režiji Gordane Lebović, a po tekstu Marije Stojanović. O konceptu ovog
spektakla pričali smo sa Marijom Stojanović, čiji je komad „Sigurna kuća“ prošle
godine postavljen u Novom Sadu, dok je ove godine njena drama „Gvozdene cipele“
nagrađena drugom nagradom na značajnom konkursu „Jugoslovenskog dramskog
pozorišta“. Inače, jedna od pesama Marije Stojanović libreto je kultne opere
„Narcis i Eho“ koja je pre nekoliko godina napravila pravi bum na „Belefu“.
Komad „Trinaest“ je nešto novo i drugačije. Njegov temelj
čini trinaest ljubavnih pesama koje prati dešavanje na sceni. Koliko se ovaj
tekst razlikuje od vaših prethodnih drama?
„Trinaest“ nije komad u pravom smislu reči, nego predstava
nastala iz idejnog koncepta Gordane Lebović, koja je predstavu režirala i bila
osoba koja je sve elemente predstave integrisala i povela nas na to putovanje.
Tekst je nastajao tokom proba, paralelno sa nastankom ostalih delova predstave
– muzike, koreografije, scenografije,
kostima.... Predstava je o ljubavi, u raznim njenim pojavnim oblicima: prepoznatljive
situacije ljubavnih sastanaka, rastanaka, fatalnih susreta, čežnje. Hteli smo
da ispitamo da li je ljubav zaista nešto od čega smo udaljeni.
Uvek kada gledam muzičke spotove, imam u pozadini osećaj
da nam treći milenijum propisuje tih pet minuta emocija i kaže „Eto, to vam je
to, osećajte“! Da li vaš komad uzvraća udarac?
Naša predstava između ostalog želi da kaže ljudima da je
makar i jedan trenutak autentične emocije neverovatno dragocen i da za njim
treba beskompromisno tragati. Danas postoje izvesni obrasci u kojima je
emocijama dozvoljeno da postoje, bilo da se odnose na njihovo trajanje ili na
to koliko daleko smeju da idu i koji oblik mogu da zauzmu. Mi smo hteli da
podsetimo gledaoce da je dobra ideja da te zadatosti zaobiđu i da se vrate nečemu što je u njima samima i što je živo. Jer
je, mislim, sve stvar odluke pojedinačne osobe da li će se odvažiti na to da
voli, raste, traži, putuje, ili ne.
No, vi ste pred pragom tog brutalnog milenijuma - koji
propisuje količinu emocija koju smemo pustiti iz sebe - objavili čak i zbirku
pesama „Drugi grad“...
Da, i drago mi je što se ispostavlja da te pesme, koje su
između ostalog vrlo „emotivne“ i subjektivne, dobro komuniciraju s ljudima. Dok
sam radila „Trinaest“ bilo mi je zanimljivo to što sam pisala nešto što na neki
način objedinjuje pisanje pesama i pisanje drama. Gordana Lebović je imala
mnogo sluha za to i atmosfera koju je stvorila tokom rada bila je izuzetno
ohrabrujuća za ovu vrstu istraživanja.
Osetljivim stvarima bavite se i u komadu „Sigurna
kuća“...
Sigurne kuće su skloništa za žrtve nasilja. To je vrlo
turobna priča. Na drugačijem nivou, međutim, i „Sigurna kuća“ se između ostalog
bavi odnosima među ljudima. Ljubav se tu pretvorila u nešto čudovišno. To su
situacije koje su, s jedne strane, vrlo ekstremne, a s druge strane vrlo
prisutne, samo što je nama prag tolerancije na njih postao visok, pa ih često ne
primećujemo i ne prepoznajemo.
Mića Vujičić